Voditelji Vedada Ibišević (vjerovatno sestra Vede, idola BiH nogometne nacije), Sumeja Kamerić i Eldin Salihović, lijepi ko’ upisani, kako se u našem narodu kažu, su pokazali i puno duše i puno Bosne. “ Omladinski krug Medina iz St. Louisa ima više od dvije stotine članova”: rekoše voditelji u najavi programa. Sa uživanjem sam gledao DVD. Kada se divnim glasom u dovi Šerifa ef. Delića završio program srce mi je bilo ogromno. Ako ovako nastavi bošnjačka omladina iz St. Louisa možemo opstati kao etnička grupa u ovom dijelu svijeta. I kao muslimani, i kao Bošnjaci A to nije i teško, jer Amerika je slobodna zemlja.U njoj se naša omladina može iskazati u pravom svijetlu, održavajući na najbolji način svoju vjeru, tradiciju i kulturu.A tu slobodu treba znati i iskoristiti. Svaki čovjek je slobodan koliko je u stanju da sam sebi slobode dopusti.
Piše: Nihad Krupić
Skroman narod velike duše
Kada utonem duboko u misli, pokušavam ući u suštinu bošnjačke duše.Najviše me interesuje gdje je ta duša najranjivija, a gdje najsnažnija? Kada počinje slabostima biti okovana? Koliko vjera i civilizacija utiče upravo na njenu opstojnost, snagu , bogobojaznost štiteći je prije svega od straha, depresije i stresa, ukratko očaja. Dok čitam BiH-bošnjačke velikane pisane riječi, one iz prošlosti a i sadašnjosti, smeta mi počesta tama njihove duše refleksija tog stanja na štivo. Što god više čitam Mešu Selimovića osjećam dubok jaz između unutrašnjeg i vanjskog svijeta koji ovaj veliki pisac nikako nije mogao pomiriti. Sve što je Meša napisao prožeto je dubokim depresivnim stanjem u kojem se tada nalazio i nesposobnošću da ga prevaziđe, ostavljajući nam u naslijeđe mnogo poluotvorenih pitanja ili odgovora da se i danas o njih saplićemo u kučinama slabosti, navika, nesigurnosti i sumnji da napokon sopstveni život uzmemo potpuno u svoje ruke, ne tražeći od nikog ništa i ne pitajući one koje nas ne poznaju kako da živimo i da se vladamo.
Mi Bošnjaci smo izuzetno skroman narod. Koliko god bi uzeli za sebe, drugom bi dali više. Čak i po cijenu moralne i materijalne propasti. Kao nikad prije, danas nas uveliko opterećuju loše navike iz prošlost. Paralizuju naša nastojanja da dotaknemo domovinu punim stopalima i uživamo u njenoj ljepoti i bogastvu. Pokazali smo veliku slabost u zadnji sto godina i desila nam se velika nacionalna tragedija. A prije toga smo podobro pomješali pojmove kao što su religija, vjera, civilizacija, tradicija, kultura, jezik i ne znam ti šta već. Padali su Bošnjaci u prošlom stoljeću do te mjere da se nisu mogli uspraviti. Velikani nam potkupljivani, omađijani strastima tuđih žena, otrgani od svojih korijena. I u stanju potpune rastrojenosti, na moment vraćani u zagrljaj sopstvenih korijena izbacivali pisane redke vrhunskih umjetničkih opusa, kao poruke šta sve čovjeka može zadesiti. To su bili krici grešnika sopstvene krvi, koji su se utapali u mulju tuđih bara i zadahu niskih strasti i bludničkog tijela koji su prodali za sitan šićar dželatima naroda svog. I danas ima takvih primjera. Prodaju svoje zablude pod nazivom nekakvog slobodnog umjetničkog izraza. Musa Ćazim Ćatić naš veliki pjesnik u stihu svoje poznate pjesme Teoba-Pokajanje piše: “Vlastitim zubom ja sam svoje žile komad po komad kao zvijer grizo, slaveć Bakha ko' božansko biće“. Kako onda tako i sada slavljenje „Bakha“ nije stalo.Sam naslov ovog teksta je potaknut dirljivom filimskom pričom „Ovo malo duše“, iz istično-bosanskog sela gdje je sin nastavio da tone ondje gdje je otac započeo, ne prekidajući hod po žici više provalije, i u takvom strmoglavu se nadajući sačuvati makar malo duše. Baš onako bošnjački. Svega pomalo, od ljudstva,slabosti, grijeha, seoskog ćeranja kera, kako kažu, do skrušenih momenata kada se čovjek zastidi sam sebe i shvati da je ukliješten izmeđi dva kamena što žito melje i pada u prahu poput brašna u koritu niže gdje će drugi od njega mjesiti šta hoće.
U selu glavnog lika filma,kao i mnogim drugim bosanskim, se krilo toliko slabosti običnog čovjeka, Bošnjaka, kojeg je on valjda i svjesno pustio da ga savlada, da kao ne odudara od drugih, i kada troši rudarsku platu za pijanku i pjevačicu u prvoj kafani, i tuče ženu da selo vidi ko' je gazda u kući i pušta brkove da žari obraze tuđih žena, i sve nekako daleko od onog što jeste i šta mu je i Bog i Bosna dala.
U okovima vlastitih zabluda
Šuga modernog čovječanstva se danas zove depresija i stres. Ove dvije bolesti su vezane jedna za drugom. Prva uvijek povuče drugu a da pri tom ni naučnici ne znaju kojim redosljedom nastupaju. Pošto se depresija i stres lijepi za dušu čovjeka, jedini mogući uzrok ovom stanju je prekomjerno izlaganje duše nehigijenskim uslovima života, emotivnim putem. Šuga napada površini tijelu a depresija i stres razara iznutra dušu. Ova kožna bolest se prenosi dodirom, a depresija i stres zrakom.Ljudi koji su bili nekad zahvaćeni šugom su se češali, danas ljudi koji su obuzeti depresijom i stresom se znoje, nervozni su, svadljivi, napeti, negativni, u stanju da i uredan život pretvore u očaj,uporno radeći da prošire krug ljudi koji se osjećaju kao oni. Kažu živimo u vremenu kada se sve može dokazati. Naučno, bez nagađanja. I tu leži i zamka modernog čovječanstva. Dobro otvorenih očiju čovjek izgleda najmanje vidi. Baš iz razloga što prvo nije upoznao sebe iznutra. I u tom stanju svijet koji vidi izvana ga ubaci u lavirint čiji izlaz ne vidi, a može ga samo naslutiti i znati odkud potiče njegov sunovrat. Pohlepa i hipokratija je upravo uzrokovana željom da oči uvijek budu širom otvorene, glava visoko dignuta, čak i kada se pred Bogom treba stajati skrušeno, u molitvi mu se klanjati, biti bogobojazan, svestan svoje prolaznosti i grijehova. Jedan od najvećih uzroka pada islamske civilizacije u zadnjim stoljećima jesta upravo činjenica što je muslimanska ulema počela da svoje široke poglede, znanje, praksu, podučavanje, prenošenje nauke dobro naplaćuje praveći od nje unosnu profesiju. Od kada se vidno ulema počele opasavati materijalnim vrijednostima stečenim lijepim interpretacijama knjige Božije objave , islamska civilizacija je počela da usporava, gasi se u Andaluzu 1489, uzdiže nakon toga nekoliko stoljeća u Indiji i u Otomanskoj Imperiji, sve do momenta kada je islamska Ulema dopustila da kršćanski Zapad po svom ćeifu pravi nove muslimanske države poput Iraka, Sirije i drugih. Direktna posljedica tog stanja danas je da nikad islamska ulema nije bila mnogobrojnija i više obrazovana a njen umnet bio u većem nejedinstvu, prolivajući čak i vlastitu krv u međusobnim sukobima. Ovo se dešava u Islamskim državama, dok procenat muslimana raste nevjerovatnom brzinom u tradicionalno kršćanskim zemljama, baš iz razloga ekonomske, političke, izbjegličke i svake druge migracije iz stoljetnih domovina u kojem danas ne mogu biti slobodni muslimani
Nedavnim boravkom u Indiji u gradu Agri, sjedištu čuvenog Taj Mahal, sam se uvjerio koliko se veliki muslimanski indijski vladar Akbar (1543-1605) osilio i mislio biti vječan pokušavajući tokom najvećeg uspona svoje vladavine uvesti neku novu religiju, mješavinu Islama, Hinduizma i Sikizma. Akbar je tada izgradio palače i džamije, u stvari mauzoleje, u kojem će stajati granitni, zlatom i dijamantima optočeni grobovi njegove familije. Nakon Akbarove smrti islamsko društvo i civilizacija se počela u toj dalekoj zemlji urušavati i nestajati. Danas u Indiji imamo više od 200 miliona muslimana bez ikakvog žara i poleta iz tog vremena, koji su se jednostavno začahurili kompleksima stručno usađenim od engleske krune, dok ih je indijska država uredno obukla u uniforme čuvara, čistača, portira bivših raskošnih palača njihovih predaka da obmanjuju i varaju turiste preživljavajući od danas do sutra bez imalo šanse da se u njima ponovo rasplamsa onaj stari napredni islamski duh koji je donio najveći civilizacijski progres tom dijelu svijeta.
Unutrašnji mir je spas za dušu
U blaženom stanju mjeseca Ramazana uvijek dosta čitam. Osim islamske literature i druga djela iz duhovnog domena. Neka od štiva isponova, po ko zna koji put. Uvijek nađem nešto novo. Dosad neprimjećeno. I valjda tu leži i širina ljudskog uma. Bog nam dao da stvari gledamo drugačijim očima u različitim okolnostima i vremenu. Iz toga i proizlazi moje uvjerenje da je najbolji spas u predaji sebe Bogu, od dobrih ljudi sebi, od kuće do domovine, od vjere do civilizacije, od civilizacije do vjere…i sve u krug da se održava duša, kako u Bosni tako i u našim srcima, geografski daleko do nje. Postavlja se pitanje kako dostići taj nivo, a pri tom održati samopouzdanje, vedrinu, optimizam i pozitivnu energiju? Odgovor je jednostavan: Samo testiranjem svojih čula. A najveći test za muslimane je Ramazan. U Ramazanu nije post samo od hrane, nego od svega što tupi osjetila i čini te slabim. Onaj musliman koji nije ispostio mjesec dana Ramazana ne zna šta je predaja. Ne zna šta je miris jela, spuštanja pogleda pred sramotom, čuvanja jezika od ružnog govora. Ramazanom nema depresije i stresa. Postaču se sve čini ljepšim. Unutar njega kao da odjekuju glasovi najljepših ezana, ilahija,sevdalinki, zov majke, oca, djece. Sehurom i iftarom je skupa familija, ne žureći da jedu i nestanu, svako svojim putem, kako se uobičajno dešava na Zapadu…
Ramazanom volim slušati ilahije i kaside, ramazanski program BM radia iz Zenice, DVD sa prošlih Bajrama u Bosni i ovdje… Još u maju mjesecu ove godine sam u Jaksonville, Florida dobio od mladog imama Šerifa ef. Delića DVD pod nazivom “Ovo malo Bosne”.
“Ovo je veče za mlade u St. Louisu koji su pripremili članovi Omladinskog kruga Medina”: kaže mi ef. Delić. Nisam poznavao ovog mladića prije, ali znam dobro njegovo brata Zijada ef. Delića, jednog od najobrazovanijih imama što sam sreo, doktorske disertacije, čije hudbe i predavanja sam uvijek sa radošću pratio i koje predstavljaju savršenost naučnog pristupa kako Islamu tako i socijalnim pitanjima muslimana širom svijeta. Šerif ef. mi se učini tada nekako neposredan, veseo mladić, finih manira, uvijek nasmiješen i vedar. Prosto je zračio velikom dozom optimizma. Tokom programa centralne večeri susreta Bošnjaka u Jaksonvillu, sam se mogao uvjeriti sa koliko ljepote glasa uči dove i pjeva ilahije taj mladi imam. Pokaza i on kako nadarenost lijepog glasa krasi imamsku familiju Delić. I eto skoro četiri mjeseci poslije ovog događaja sinoć poslije iftara u krugu familije stavim u DVD player taj poklon od Šerifa ef. I imadoh šta vidjeti. Voditelji Vedada Ibišević (vjerovatno sestra Vede, idola BiH nogometne nacije), Sumeja Kamerić i Eldin Salihović, lijepi ko’ upisani, kako se u našem narodu kažu, su pokazali i puno duše i puno Bosne. “ Omladinski krug Medina iz St. Louisa ima više od dvije stotine članova rekoše voditelji u najavi programa. Sa uživanjem sam gledao DVD. Kada se divnim glasom u dovi Šerifa ef. Delića završio program srce mi je bilo ogromno. Ako ovako nastavi bošnjačka omladina iz St. Louisa možemo opstati kao etnička grupa u ovom dijelu svijeta. I kao muslimani , i kao Bošnjaci. A to nije i teško, jer Amerika je slobodna zemlja i u njoj se i naša omladina može iskazati u pravom svijetlu, održavajući na najbolji način svoju vjeru, tradiciju i kulturu.A tu slobodu treba znati i iskoristiti. Svaki čovjek je slobodan koliko je u stanju da sam sebi slobode dopusti. Samo da omladina u “Medini” i drugim bošnjačkim društvima širom svijeta ostane skupa i na kraju se upoznaje i ženi međusobno.
Tako se zadnji dani mog Ramazana 2009, ili po islamskom kalendaru 1430, obogatiše lijepim ilahijama i dovama bošnjačke omladine iz St. Louisa. Dok ovo piše, pomislim kako malo čovjeku treba da bude sretan. A ne može sam sve. Svi imamo limite. Bog nam dao različite mogućnosti i sposobnosti ali i vjeru da nas odvoji od lošeg i usmjeri dobrom. Pred Bogom smo svi jednaki. Vjera Islam je i kultura našeg izražaja. Muslimani sesreću i rastaju selamom, pozdravom mira. A nema mira u nama bez mira u Bosni, našoj domovina i slobode Bošnjaka i drugih u njoj. Da svima bude potaman. A Bosne i Hercegovine je tačno onoliko koliko je nosiš u srcu. I svaki Ramazan u dijaspori , daleko od domovine je pomalo tužan.
Možda i zbog toga kažem u naslovu:
“ Ovo malo duše u ovo malo Bosne”.
Koliko samo ljubavi u ovoj rečenici ima.
