DAN DRZAVNOSTI

SREĆAN TI ROĐENDAN BOSNO MOJA DIVNA MILA



Na današnji dan prije 65 god na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a(u Mrkonjić Gradu), preko svojih političkih predstavnika, Bosna i Hercegovina je postala šesta federalna jedinica u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji.


Danas taj datum BiH slavi kao svoj rodjendan odnosno Dan državnosti.
  Upravo to, državnost,ovoj zemlji je itekako potrebna. Imala je BiH vazda svoje gazije. Za gradjansku se borio još Husein kapetan Gradaščević, da ne idemo još dalje u rikverc.
Imala je ova država vazda svoje "momke".
U BiH, danas, njen rođendan se proslavlja u samo jednom njenom dijelu ali i širom planete zemlje odnosno svugdje gdje ima Bosanaca i Hercegovaca. 
  BiH danas je ukratko: ne -tolerancija, ne-suzivot i podosta toga "ne",al' meni je drago sto je starija od nas, bilo je prije svih nas i bice,ako Bog da i poslije nas.


Puna ratova, belaja,sehitluka (sehidskih mezarja) i bijelih nišana. 
Odolijeva BiH svim nedaćama i nevoljama ovodunjalučkim. Napatila se kroz sve ove godine.
Danas sa ponosom slavi svoj rodjendan?
Ponosna onoliko koliko i mi na nju,u njoj i van nje.
Narodu moje Bosne i Hercegovine, svima onima koji žive u njoj i van nje i osjećaju je svojom, ovim putem želim da čestitam Dan drzavnosti.


Nek ti je sretan rodjendan draga moja BiH.
Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a završilo je rad u 4 sata izjutra 26. novembra 1943. godine. Odlukom Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu od 29. novembra 1943. potvrđene su odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a i time je Bosna i Hercegovina postala šesta federalna jedinica u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Tako je na jedini realan i prihvatljiv način bilo riješeno pitanje državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine.

BOSNO MOJA DIVNA MILA ( II-dio)

BOSANSKA DOLINA PIRAMIDA



PIRAMIDA MJESECA

Kao i sto bijase dogovoreno.Svanula subota a mi poranismo i uputismo se prema piramidama.U Travniku svratismo na legendarne cevape.Biti u Travniku a ne jesti cevape,to je nekako keves,falicno i ne dovrseno.Ne svratismo nigdje u putu do Travnika a ni poslije Travnika.To cemo u povratku.
Destak kilometara pred Visokim,negdje na samom ukljucenju na autocestu ugledasmo veliku tablu i na njoj procitasmo »Dobrodosli u Bosansku dolinu piramida«Da se najezis.Sa autoputa sidjosmo u Visoko.Jos je rano pa nema puno raje.Po neki auto,a na jednoj raskrsnici,na crvenom za pjesake,stoji zena sa djetetom u narucju.
Prateci table,dodjosmo u podnozje brda gdje su se vec uzhodali znatizeljni poput nas.
Domacini prodaju suvenire i naplacuju parking«al ako ces kupiti suvenir parking ti je dzabe«
Tu smo pred piramidom mjeseca.A upravo za ovu piramidu,u fondaciji Arheoloski park:BPS i turisticka zajednica ZDK vele da nema uzora medju piramidama u svijetu.Dosadasnja istrazivanja pokazuju da je gradjena kombinacijom poplocanih terasa i glinenih slojeva.Sjeverna,juzna i zapadna trouglasta strana piramide te prilazni kameni plato sa istoka cine konstrukciju ove masivne gradjevine.Otkrivena mozaicna poplocanja upozoravaju na izvanrednu vjestinu drevnih graditelja.Obradjene ploce pjescara sa piramide poslednjih 100 (stotinu) god. koristene su za gradnju objekata u Austo-Ugarskoj,staroj Jugoslaviji i okolini Visokog.
Uputise nas da pogledamo »sonde«.

To su ustvari iskopine na kojima se vide djelici piramide tj.tragovi ranijih civilizacija.Brdo ogromno pa se sonde cine malim,kao da je kvocka tu lezala pa malo rasceprkala zemlju oko sebe.Pitamo se sta ima dalje,vrijedili ici,penjati se?Domacini vele »Ako vam se da ici do vrha idite pa da znate da ste bili na piramidi Mjeseca.Ima se sta i vidjeti«Spomenuse nam i nekakav bunar.Uputismo se na vrh,isto k'o da ides u pecurke a teren ti nepoznat.Drzeci se za granje i grmlje i uz nekoliko klizanja i padova uzverasmo se na vrh usput se zaustavljajuci da predahnemo i da razgledamo sonde.A na vrhu…nista!?Sreca pa obiljezili stazu po kojoj se treba kretati.Po tim uputstvima ubrzo stigosmo do mjesta podosta raskopanog.Sve sonda do sonde.Bijase to »prilazni plato«.
Razgledasmo i vidjesmo da je tu ljudska ruka slagala kamen na kamen.Znamo da je Dragi Allah Svemoguc i sve kadar,al' ovdje je stvarno covjek »izvodjac radova«.Paznju nam privuce bunar.Bas bunar.Lijepo ozidan kamenom samo suh,bez vode a i kako bi je bilo na ovoj visini.Sve otkopano i iskopano sto vidjesmo samo je jedan mali djelic ovog brda,odnosno piramide.U razgovoru sa volonterima koji rade na ovom platou,velim ja jednom starijem covjeku:«Ovo se nece iskopati na za 300 god.«Veli:«Ma bolan,da se otkopa sutra,opet belaj.Opet nista nebi saznali.Eno Keopsove u Egiptu,otkrivena a nista joj ne znaju.«
Popricasmo malo i hajmo sad nazad,dole.U samom povratku sjetih se mog rahmetli jarana Abdulaha Talundzica.
Kad se pocelo pricati o Visokom i »nekakvim« piramidama,ima,nema…upitah Abdulaha:«Sta mislis ima li od toga ista,je li istina to sto se prica?«
Veli on onako otresito:«Ima,kako nema,pa nismi mi maciji kasalj.I sve da nema treba govoriti-ima-,dovuci turiste nek' ostave ovoj zemlji koju paru.Vidjeces da su i Finci porijeklom iz Bosne.A nemoj misliti da je Redzin bajr prirodno onakav.Taman posla,samo treba neko pametan pa da to objasni i pokaze narodu.«
Na piramidi mi vele da je »bruka« kamena odvozena godinama sa ovih brda,tj.piramida a u razmisljanju o Abdulahovim rijecima sjetih se da su nasi stari govorili da je rahmetli hadzija Redzo Sarhatlic sa svoga bajra povadio dosta kamena sa kojim je zidao kuce po Majdanu.
Vracajuci se tko niz piramidu okliznusmo se jos par puta i sretosmo jos par grupa i grupica koje su se penjale ili to bar pokusavale.Interesuje ih koliko je jos do vrha. »Blizu ste,samo furaj« rekosmo iako bi im bilo bolje da se vrate jer ih je pola bilo u papucama.Kada smo bili negdje na pola stadosmo i vidjesmo.Nasuprot piramide Mjeseca smo gledali Visocicu odnosno piramidu Sunca,negdje izmedju i od nas lijevo je piramida bosanskog Zmaja a jos vise lijevo,ne vidimo je,nalazi se piramida Ljubavi.Vele da se na staroj cesti za Sarajevo,na lokalitetu Vratnice,nalazi jos jedno arheolosko nalaziste »Hram Zemlje«.
Hajmo dalje niz piramidu do auta.Il' platili parking il' kupili suvenir,isto nam se pise.Upisasmo se u knjigu gostiju,tu ostavismo svoje utiske i u kasu fondacije ubacismo neku marku u nadi da ce najzad drzava stati na stranu piramida i fondacije te na taj nacin osigurati novcana sredstva za dalje radove na trenutno najvecem erheoloskom nalazistu na svijetu.
Kod samog standa sa suvenirima domacin nas upozori da ne padnemo u saht.«Nema poklopca,skinula raja i prodala u staro zeljezo«rece.Smijeh,a na putu do auta Denis primjeti:«Jesil' vidio dajo da i po gradu fali poklopaca?«Vozajuci se taj dan po Visokom vidjesmo da stvarno fali poklopaca a iz nekih sahtova viri grana i upozorava«pazi da ne upadnes«.Vidjesmo u Visokom i jos nesto sto Sana i Majdan nikad nece imati u originalu.Stare dzamije.Ne srusene u ratu.O tome nikad nisam razmisljao al' pogledi na te dzamije,toga dana,izmamise mi podosta uzdaha.
Po gradu sve u znaku piramida pa cak i auto praone nose njihov naziv a i pice imaju njihov izgled.Samo reci koju piramidu hoces da pojedes.
Par puta tog dana sjetih se rahmetli Abdulaha.Dobro je rekao.Ne potraja dugo do dolaska u Majdan naseg profesora Envera Enke Alagica.Kao da je cuo Abdulaha Enko je zaceprkao upravo po Redzinom bajru i poceo nam pokazivati rukotvorine neke ranije civilizacije odnosno nasih predaka.
Svo vrijeme svog' boravka u Majdanu i van njega slusao sam za Enku Alagica al' tek ove godinesam imao tu priliku i cast upoznati tog covjeka.Na otvoru ovogodisnje »Haslamske nedjelje« pridje mi covjek,pozdravismo se i on me upita:«Jesili ti Besic Samir?« »Jesam«,odgovorih.Popricasmo.Veli bio je na elektronskom Zalihovcu sto mi bijase posebno drago.Najprije mi bilo ne zgodno sto ne poznajem covjeka al' po njegovom prvom osmijehu prepoznah ga.U njegovom osmijehu prepoznadoh osmijeh njegovog brata Smaila,Smaje.
Smaju upoznadoh jos kao dijete,prije osnovne skole.Prve zeljezne kugle za kuglanje po avliji i mahali dnijeo mi je Smajo sa zanata iz Ljubije.
Koliko god mi je bilo drago sto upoznadoh prof.Enku toliko mi je bilo zao sto mi je prosao godisnji odmor a da se sa njim nisam sreo pa bar kahvu da popijemo.Nadam se da ce nas profesor procitati ovaj tekst pa bih ga zamolio da nam se javi i stogod napise.Upravo je i Enko sehara koju koju ovdje cesto spomenemo.
Taj dan vozajuci se po Visokom i vodjeni tablama Arheoloske fondacije uputismo se u tunele.Na tom putu na istoj onoj raskrsnici od jutros opet sretosmo istu onu zenu sa djetetom.

TUNELI
Za Bosansku piramidu Sunca vrijedi da je to najveca kamena gradjevina u obliku piramide na svijetu.Trouglaste strane piramide u potpunosti se poklapaju sa stranama svijeta.Originalna visina,kako se predpostavlja,je 220 metara a s pravougaonom osnovom440x660 metara.Na osnovu satelitskih,radarskih i georadarskih snimanja na terenu utvrdjeno je postojanje mreze tunela unutar ove gradjevine.Gradjena je od kamenih blokova vezanih cementnim materialom.Vec hiljade godina je prekrivena nanosima zemlje i vegetacijom.
Saznadosmo da taj dan u Visoko treba doci i CNN pa pozurismo da prije njih obidjemo tunele.Pred ulazom jos znatizeljnih a jedan od momaka koji rade na otkopavanju podijeli nam sljemove,upali agregat da osvijetli tunel i ljubazno nas povede u unutrasnjost piramide Sunca.Kompleks podzemnih tunela citavom duzinom ispod Bosanske doline piramida na prosjecnoj dubini od 20 metara.Mnogobrojni bocni prolazi su misteriozno zatvoreni kamenim zidovima.Ovaj podzemni labirint krije veci broj obradjenih kamenih blokova.Na nekim od njih uklesani su prahistorijski znakovi koji upozoravaju na postojanje jedne od najstarijih pismenosti u Europi.Raskrsnice ovih tunela su uglavnom pod uglovima od 90 stepeni i najcesce u smijeru istok-zapad,a na pravilnim odstojanjima su ventilacioni otvori koji omogucuju normalno snabdijevanje zrakom.Nas vodic nam rece i to da ako bi tunel bio za koji stepen pod drugacijim nagibom da se nebismo mogli kretati tunelima zato sto bi bili poplavljeni vodom.
Zasto su tuneli prokopani pa onda zatrpani?Tu se ne zna odgovor.Najvjerovatnije je je civilizacija koja je gradila piramidu gradila i tunele ali je ko zna koja slijedeca civilizacija te tunele zatrpala.Lijepo se vidi da su tuneli zatrpavani sljunkom,drugacijim materialom u odnosu na onaj u kojeme su ti tuneli kopani i gradjeni.Svaki zavrsetak tog nasipa zavrsen je suhozidom,odnosno lijepo slozenim vecim kamenjem.Svidjelo mi se i to da je, ko god je to pravio,napravio tunel po mojoj mjeri.Nijednom nisam zapuco glavom od plafon tunela ili od podgradu kuju postavljaju momci sto rade na iskopavanju.Do naseg obilaska bilo je otkopanih nekih 150 metara.

VRATNICE

Iz tunela uputismo se autom na lokalitet Vratnice.Haj' da vidimo »Hram Zemlje«. Prodjosmo jos jednom preko one iste raskrsnice od jutros i opet vidjesmo,na istom mjestu, istu onu zenu sa djetetom u narucju.
Tu je podosta raskopanog i odkopanog.Kamena gradjevina na kojoj vidjesmo svasta nesto.Maja prva dodirnu jednu kamenu plocu a ona glatka.Vidi se da nije stemano,ne vidi se trag od ikagve stemalice,al glatko k'o staklo stim sto nije bas tako ravno i zategnuto.I tu razgledasmo nekoliko sondi a medju otkopanim kamenim blokovima prepoznadoh i jednu kamenu gromadu koju je jedanput objasnjavao Semir Osmanagic na TV-eu.Sjedeci na tom kamenu veli on da je specificna tezina tog kamena jednaka specificnoj tezini zeljeza.Interensantno je to kako je tu,nekoliko tona tesku gromadu, podiglo i postavilo na dva kamena.Koji je to delija uradio i je li imao kakav kran?Interensantnije je mozda to sto takvog kamena nema u blizini pa ni u cijeloj BiH ne zna se da postoji kamen ni planina takve strukture.
Na samom vrhu nadjosmo jednog didu kako cuva svojih dvoje unucadi.Veli iziso malo s djecom a da i malo razgleda.Ni njemu mnogo toga nije jasno.Isto k'o i mi gleda i postavlja sebi stotinu pitanja.Primjetismo nesto ogradjeno daskama koje su vec dobrano dotrajale.Dido nam objasni da je to sehidski mezar.Priblizismo se i vidjecmo da se u toj drvenoj ogradi,kao nisani, nalaze na dva kamena pustavljeni na kracim stranama mezara.Nema nikakvog natpisa.Mozda je nekad i bio samo je izblijedio.«Oprao«ga zub vremena.Rece nam nas domacin da niko niti u siroj regiji nema pojma od kad je i ciji je to mezar.Zna se samo da je nekog sehida.

PIRAMIDA MJESECA

Odatle se uputismo nazad za Visoko.Podosta umorni od silnog pjesacenja taj dan, odustadosmo od penjanja na piramidu Sunca iako smo bili i na nju zakoracili nekih 200 metara.U zelji da iskoristimo jos malo,od ionako dugackog ljetnog dana, i da navratimo u Vezirski Travnik i Jajce-rodno mjesto SFRJ i na Plivin vodopad,sjedosmo u auto i na samom izlasku iz grada na istoj onoj raskrsnici od jutros cetvrti ili peti put toga dana vidjesmo istu onu zenu sa istim onim djetetom u narucju.Shvatismo,najzad,da zena tu stoji i ceka nebili joj ko sta dao kad se zaustavi na crvenom za auta.Otvorih prozor,sakupismo i dadosmo joj,rekosmo halalsum ona veli kabulsum ispruzi ruku uze novac i ostade da stoji i ceka a mi nakon stotinjak metara ponovo na autoput pa iz Bosanske doline piramida pravac Travnik.
Ono sto vidjeh taj dan bijase mi dovoljno da sam sebi razbijem i trun sumnje u to dali piramide uopste postoje u Visokom.Mi smo bili,vidjeli i svima kazemo imaju piramide.Vidi se jasno samo mi nije jasno kako to ne vide u Sarajevu.Znam da je najveci problem novac i finansiranje tog projekta.Sta znas mozda se nekad neko pojavi pa uz Semira Osmanagica napravi senzaciju i turisticku atrakciju koja bi sama po sebi donijela novac privlaceci turiste u Bosansku dolinu piramida.
Par dana nakon povratka sa piramida,u Sanskom Mostu,gradu koji sve vise postaje ono sto je nekad bio,»grad cvijeca«,dok se uzivo,u parku preko puta Lovca snimala emisija »Svako dobro BiH«,paznju mi privuce tekst pjesme Sanske zabavnjacke grupe »Ime«,a u tom tekstu,u pjesmi»Pismo«, u zadnjoj strofi momci vele:

»Imamo i piramide,
Vec se dobro vide
Preko satelita,
A ko nam ne vjeruje
Nemoj da nas pljuje.
Eno ga nek' Semira pita!«

...to be continued

BOSNO MOJA DIVNA MILA

VODOPAD NA RIJECI BLIHI

Krajem 90-ih,prvi put sam otisao na vodopad rijeke Blihe.Za vodopad sam saznao jos kao dijete al' valjda zbog neposredne blizine u kojoj se vodopad nalazi i onog naseg »ima vremena« nikako da odem na lice mjesta.
Pade mnogo vode sa tog' vodopada a ja tek onda shvatih da je krajnje vrijeme za posjetu ovom ljepotanu.
Prvi susret i prvi pogled u zivo na ovaj vodopad necu zaboraviti nikad,isto tako ni rijeci moje majke,koja mi,vidjevsi vodopad i mahovinu po stijeni iza n jega,rece:«Vidi,ona mahovina iza njega,isto k'o mihrab !«
Jos par puta sam obilazio i slikao ovu prirodnu ljepotu.Ima ih jos na podrucju Sanske opstine,al' valjda nam blizo pa nam nisu interesantne.Treba da nam neko iz daljine upre prstom pa da mozda shvatimo.I ja sam jedan od tih pa sam zato ljut na sebe,zbog nebrige o samom sebi i svom sirem zavicaju.Zastidili me »ljudi sa strane« dok sam gledao njihove video zapise i citao njiove tekstove o,na neki nacin,sebi samome.Svaka njima cast,nema zamjerke,al' zbog ljutnje na sebe samoga odlucih da malo razgledam prirodu i njene ljepote koje me okruzuju upravo na podrucju u kojem sam rodjen.
Jednom je jedan Bosnjo u Americi,kad su ga pitali zasto je dao tako puno novca za izgradnju vjerskog objekta ,rekao:«Dosadilo mi vise da klanjam u coskove«.Tako i ja da ne slusam druge i njihove utiske,odlucih da »izidjem malo iz avlije«.

HRUSTOVACKA PECINA

U avgustu ove godine odem sa drustvom do Hrustovacke pecine.Nadjosmo je.Pristupacno.Zapusteno.Napusteno.
Ono sto je priroda dala vec stoljecima i vjekovima odoljeva.Covjek dobronamjernik na samom ulazu napravio zaljeznu ogradu da se ne skrnavi unutrasnjost dok se,valjda,jos kakav pametan ne pojavi pa to uredi,osvjetli i pokaze dobronamjernim posjetiocima.
Na toj ogradi neko odvalio vrata.Ulaze dobronamjerni i oni drugi.
Dabismo prisli vratima morali smo otjerati jednog bika a iz pecine istjerati jos dva.Augustovska ih vrucina natjerala u pecinu da se rashlade.Svuda okolo hajvanska balega pa nas Denis vazda upozoravao:«Pazi da neko ne stane u minu !«Udjosmo u pecinu a na samom ulazu tragovi od polomljenih stalaktita.Pravi ih priroda decenijama i stoljecima a neko ih »ubere« za sekundu.Sta ce mu?Ko je?Ma ne znam ko je al' znam samo da nisu hajvani.Njima treba samo pecinski hlad,kakvi stalaktiti,kakvi stalagmiti…

Iznenadi me sirina na samom ulazu.Znas kolika je?Mog'o bi covjek kucu napraviti.Nakon jos par metara i dubljeg zalaska u mrak jedni odustadose a ja,Sakib i Denis uz oskudnu rasvjetu uputismo se jednim od hodnika, jos stotinjak metara dublje.Slikali smo i snimali koliko se dalo al' velika vlaga ne dade ni slikama da budu kvalitetne.Znali smo bar da nema »mina« pa necemo uprljati noge.Nema mina al' nesto zacica i zaskica???Blicevima uznemirismo prirodne stanare,sismise.Sjetih se one o slijepim misevima.«Vele da je najgora stvar za slijepog misa kad se drzi za plafon a ima proljev.

Da ih dalje ne uznemiravamo ostavismo u mraku njih i ljepote pecinske.Nek' budu daleko od ociju i nek' upravo sismisi i mrak cuvaju ljepotu dok se jednom ne uozbiljimo pa ne uredimo pecinu za turisticke potrebe i korist opstu.
Kud' sad?

Neko rece,cini mi se Fajko,:«Hajmo na izvor Sanice,nije daleko,20-ak kilometara odavde.«Svi se slozismo.Hajmo u auta.Ostade iza nas Hrustovacka pecina,a ja na samom rastanku ugazih u »minu« sto je »posija« jedan od one trojice bikova.Uz komentare o upravo prezivljenom i dozivljenom vratismo se do auta.Jedino sam ja cijelo to vrijeme trazio travu i vodu da operem papucu.

Svi znamo da osim ove pecine,postoji i Dabarska pecina i Suvaja.Nedugo nakon ovog obilaska saznadoh da se u pecini Suvaja nalazi do sad najveci primjerak zive covjecije ribice.
Jedanput,ko dozivi pricace o nasim pecinama k'o sto Slovenci hvale i pokazuju svoju Postojnsku Jamu.Samo,taj put mi cemo biti jaci,ako ni zasto drugo,ono bar za tu ribicu.

VRELO RIJEKE SANICE

Pred samim skretanjem sa glavne ceste,pred samim mostom na rijeci Sanici,pod cestom na lijevoj strani pogled nam privuce prelijepa livada.Na njoj brvnara a ispred stolovi i klupe.Podosta parkiranih auta.Fajko veli:«To je rostiljnica«Neko uradio dobar posao.Pece i prodaje ribu.Dobro njemu i onima oko njega.Na putu do vrela sretosmo jos par znatizeljnka poput nas a medju njima i Alu Botonjica,dugogodisnjeg predsjednika Bosnjackog udruzenja »Ljiljan« u Ljubljani i njegovu hanumu.

Dodjosmo do samog vrela.Kanjon,hlad.Suma se zatvorila liscem sa svojih grana a ispod tog pokrivaca sum,huka i bjelina izvorske vode sto eto,Bozijom voljom izvire iz samog' kamena.Priblizih se samom vrelu da blize nisam mogao,nebili vidio odakle izvire ta milost Bozija.

Iz kamena.

Nema sta zavirivati i zagledati kad se sve lijepo vidi k'o na dlanu.Ne znas sta je ljepse,vrelo ili bjelina huktave vode.Bjelina k'o da si u vodu usuo sampon.Sva ta ljepota sakrivena sumom,kroz cije granje i lisce je sunce proguravalo svoje zrake i na taj nacin ovoj ljepoti davalo jos ljepsi,blazi i meksi izgled.Snimali smo i slikali.Shvatismo da niko ljepse ne pozira od prirode.Kako god uslikas slika k'o razglednica.

Vratismo se nazad do auta.Fajko i Jasminka nas pozvase kod njih u Krasulje .Sakib,Mirveta Dino in Azra odose s njima.Rastasmo se a na povratku nazad u St.Majdan,u autu,upitah:«Denise,kad cemo u Visoko na piramide?«Denis,ko iz topa:«Hajmo sutra.«
Sve bi dogovoreno,a Maju i Elmedina na zadnjem sjedistu ne treba ni pitati za misljenje,oni su vazda za akciju.Tako se nas cetvoro uputismo kuci usput dogovarajuci detalje vezane za odlazak u Visoko.Sutra je dzuma pa cemo kod nas u dzamiju a subotu cemo preda se pa ako Bog da u Bosnsku dolinu piramida.

...to be continued

NAROD,VODJA I POLITIKA

Povodom pete godisnjice od smrti predsjednika Alije Izetbegovica,covjeka o kojem je mnogo napisano i nikad sve receno,osjecam potrebu da se mi na Zalihovcu prisjetimo ovog velikana Bosnjackog naroda.Hvala Nihadu Krupicu i redakciji bosnjaci.net sto nam omogucise i prepustise tekst napisan prije pet godina.
U jednom od svojih tekstova o rahmetli predsjedniku Krupic rece:"O Izetbegovicu ja imam pravo da pricam jer je bio vodja mog naroda".Ono sto jedni napisu drugi ce da citaju i ako iz napisanog i procitanog stagod naucimo ni jednima ni drugima nece biti uzaludan trud i uzalud potroseno vrijeme.

IN MEMORIAM:

Alija Izetbegovic: 08.08.1925 - 19.10.2003



Objavljeno: 22. October 2003. 00:10:00
bosnjaci.net



Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošću da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da u svojoj biografiji unesu podatak da su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. Sada kada Alije nije među živima postavlja se pitanje do koje mjere smo svjesni da nam se zaista desio veliki vođa u našem najtežom povijesnom periodu?

PIŠE: Nihad KRUPIĆ

Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu. Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i poput pokusnog kunića gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus, pedeset godina komunizma.I kada se on počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije većinskih naroda na vještačko stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod najnepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrđuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjačkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan određeni politički pravac, pa i danas kod Bošnjaka je prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više èobana nego stada. Neki æe opet to opravdati velikim osjeæajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije. Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda? Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjeæanje i uzdah a naroda nema.Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu individualnosti i nesklonosti da se povodimo èoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuđen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u oèuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegoviæa zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašiæ, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak u ovo doba. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadant i političkog lidera, do predveèernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanistom kojem je sudbina namjenila da bude voðom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjaèati u spoznaji da se radilo o èovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istanèanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela èovjeèanstva za pravednim svijetom.
Alija u svojoj knjizi “Islam između Istoka I Zapada” kaže:Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu.
U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omoguæuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u oèuvanju samobitnosti. Znao je takođe da bez bošnjačke politièke zrelosti nema opstanka izmeðu dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeðali svojim postojanjem. Da. Oni junaèke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozaèi autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasaèi. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio politièniji u bivšoj državi od prilièno obrazovanog Bošnjaka . Bošnjaci su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znaèi ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije èlanove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraæao obiènom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim politièkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travnièke kasarne: “Predsjednièe, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza šnjitu pekmeza i u svom šarenom poluveru poput dede sjede među borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mirno mu odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi. Danas, nigdje ni Radovana ni Jugoslavije mu. Radovanu za cipelama, a Jugoslaviji na žnjirama.Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti među Bošnjake, a poštovanja èak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, obiènosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podređenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima. “Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”: govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni politišar. Unatoè njegovim riješima on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona æe se baviti njime. Bošnjaci su bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuđe. Ðemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ključu i Titi. Čak i onaj general konjskog lica ,Adžić, je znao da vođe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:“JNA je srpska vojska, kako æe toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.” A Alija znajuæi i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.Alija je umro. Znao je i da æe smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviæu je prije samo dvije sedmice u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neæe više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije desetak dana je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, doèekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neæe doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševiæem i Tuðmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svome čitavom prostoru.Bio je vođa koji je izmeðu politike i naroda uvijek birao narod. Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda. “Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;rekao je Alija Izetbegoviæ, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.

JE LI PCELA STVARNO ZNALA ?

Nakon par puta odgadjanog povratka za Njemacku stric Bego me ranog popodneva prvog dana ovogodisnjeg ramazanskog bajrama pozva da izidjem van.

"Sta cu ti sad,sta hoces od mene?"

Veli:"Haj' bolan,nece ti biti nista,samo da nesto vidis".

"Sta da vidim" upitah,

"Razlog sto mozda ni sutra necu ici za Njemacku" veli on.

"Kakav razlog?"

Veli:"Vidjeces"

Odosmo u njegovu avliju i on prstom pokaza na tockove svoga auta i veli "Eto pa ti vidi"

Pogledah a na sve cetiri tocka pcele.K'o da si ih mahsuz nabac'o il' nalijepio.Okupile sa na tockove i zuje li - zuje.

Iskrenusmo na salu-Valjda pod uticajem sale sa sijela kod nas u kuci gdje su nam za bajram dosli i stric Izet i strina Fadila.Zezali smo se i smijali a siguran sam da dugo tako nismo.Bajramsko raspolozenje - sta li?

Tako okrenusmo na salu i pojavljivanje veceg broja pcela po tockovima Beginog auta.

Sutra me stric Bego opet zovnu da vidim pcele a njih sada po cijelom autu.Pustio se roj pa stricu na kola.Slozismo se da tu nema nista lose.Prokomentarisasmo pcelu kao insekta kojeg je Allah dz.s. nadahnuo i smirismo napetost oko pitanja stricevog povratka za Njemacku.Taj dan,ja se sa svojom obitelji zaputio za Sloveniju a Bego ce sutradan za Njemacku.

Prodjose tako bajramski blagdani - razidjosmo se.Ni slutio nisam a ni u snu snio da cu dvije hefte nakon bajrama nazad kuci i to povodom o kojem nikad nisam niti razmisljao.

Par dana nakon bajrama stric Izet i strina Fadila sa Fahirom odose u Njemacku.Dosla cerka i odvela mamu i babu sebi u goste.Sebi i svojoj trojici brace.Sjedose u kola i odose u Njemacku a strica Izeta iznenadi jos jedan u nizu srcanih udara.Ranijim udarima se odupirao i pobijedio ih al' onom sto ga zadesi u sabah 11.10.'08 ne uspije se oduprijeti.Umoran moj amidza od dugogodisnje borbe sa srcanom bolescu ovaj put ne uspije pobijediti srcani udar.Sva briga i brzina njemackih ljekara i sluzbe hitne pomoci nije pomogla."Umro striko Izet!!!"Ama ne moguce...Stotinu pitanja.Kako,gdje,zasto,kada,...Jedan odgovor.Umro je Izet.Umro a da ga ne vidjese sinovi.Iznenadi ga smrt i ukrade ga od njegovih sinova.Ostadose zateceni Mirzet,Dejamin i Emir.Zateceni i iznenadjeni a kako i nebi bili...pa babo im je.

Izet je babo kojeg bi svako pozelio za svog babu.Ljudina sto je u svakom momentu bio spreman porazgovarati i nasaliti se sa najstarijim i sa najmladjim,svakoga oraspoloziti.Ponosan sam sto mi je stric.Ponosan sam na svoje korijene i rodbinu.Upravo taj ponos me tjera da napisem ovo sto pisem.Pisem ono sto svi znate al' rijec je o mom' strikanu,adzi.Zato sebi dajem za pravo da pisem o covjeku koji je svojom jednostavnoscu,toplinom i ljubavlju ostavio trag u mojoj dusi i na mome srcu.

Evo kad sam se k'o malo sabr'o,iako bih najradije bio sam sa sobom i svojim amidzom u mojoj dusi i srcu pokusavam vam prenijeti svoje emocije.

Vratih se ja tako,15 dana nakon bajrama na dzenazu svome stricu.Sve ono sto bi rekao i sto pokusavam da kazem rekla je upravo Izetova denaza,odnosno prisutnost velikog broja ljudi koji dodjose da se zahvale Izetu i isprate ga u vjecnost-

Fali mi moj stric.Znam da ce mi sve vise nedostajati.

Nakon smrti mog najstarijeg strica Emsuda,tacnije na prvi bajram namaz poslije njegove smrti sam sebe "uhvatih" kako u dzamiji dok sam se sa svima bajramovao nesto gledam i trazim.Nesto mi nepotpuno.Svatih.Nepotpuno mi to sto tad nije bilo strica Emsuda da se bajramujemo.Svakog' bajrama mi fali moj stric Emsud.Shvatio sam da ce mi nedostajati dok mene bude.Sada sa preseljenjem na ahiret i mog drugog strica,Izeta,znam da ce taj nedostatak biti jos veci.Necu pokusavati da taj nedostatak ikako nadoknadjujem jer na taj nacin bicemo skupa dok bude mene.

Kada sam 14.10.'08 dosao kuci zbog dzennaze strica Izeta u Mjajdanu nadjoh i strica Begu,a on veli:"Rekoh li ja tebi da mi se ne ide nazad u Njemacku.Pcele su znale i govorile samo sto mi nismo razumjeli taj govor-."

Mozda su i znale...

Allah najbolje zna.

Ja molim Dragog' Allaha da mojim amidzama podari ljepi dzennet i smjesti ih u svoj hlad.Amin.

Svakom prema zaslugama a ja mislim da njih dvojica to itekako zasluzise u toku svoga boravka

na dunjaluku.

Mozda su znale pcele,

al' Allah najbolje zna.