LJILJANE ZLATNI

Svoje kazivanje o rahmetli Amiru Zilicu mogao bih da zapocnem od bilo koje godine naseg zivota.Druzili smo se odkad se znamo,a upoznasmo se ni sam ne znam kad.Toliko unazad niti pomocu retrovizora ne mogu vidjeti.
Generacija smo 69,samo sto mi Amir "pobjeze" ranije u osnovnu skolu,sa 6 god. starosti.Nije to bio razlog da se druzenje ne nastavi kroz osnovnu skolu i ucvrsti u srednjoj.Skolu zavrsismo skupa.Ja zanat on tehnicku.Te 87-e na "Maturskoj veceri" u hotelu Sanus opet skupa.Te veceri ja ga pobjedio u igri "ko ce prije".Sa rukama na ledjima,sjedjevsi za stolom morali smo jesti sampitu iz tanjira.Ja se satrah jeduci,gledam ispod oka i ..."utece" mi Amir.Kraj.Nakon toga moji iz razreda me podigose u zrak i vele :"Pobjedio si,Amir se sluzio rukama".Onako brljavi,odosmo do kupatila na umivanje,opet skupa.Sve te srednjoskolske godine prodjose me nekako na brzinu.Sa Amirom i omladinom spremnom na druzenje i pomoc bilo je to jedno lijepo vrijeme.Vrijeme rahatluka.

Za svo to vrijeme od Amira nisam cuo da je i o kome govorio ista negativno.Volio se saliti i najcesce na svoj racun.Tih tinejdzerskih godina nauci Amir svirati gitaru.Tamburali smo po malo.Svirali u parku najcesce sa Kemom,Arminom i Hamedom.I upravo po ugledu na nesto stariju generaciju:Fehim Besic,Zlatan Kadic,Muhamed Hadzalic,Kemo Arapovic i Armin Avdagic "prikopcasmo se i mi na struju".Tako ja ,Amir i bubnjar Adnan Cordic zapocesmo na Domu u drustvenim prostorijama,neku svoju svirku.Ne znam ni kako ni zasto,al' Ado veli."Nek' se band zove >Ratna Sirocad<".Odsvirasmo mi svoje na brzaka. 87-e nas dvojica dobismo poziv iz Sanskog Mosta iz vojnog odsjeka.Odemo,javimo se,opet skupa.Ne sjecam se ko nas je tad primio al' radilo se o tome da smo nas dvjica od strane toga i toga,zbog toga i toga te tih i tih razloga,tralala...predlozeni da na odsluzenje vojnog roka idemu u SRO tj.skolu rezervnih oficira u Bilecu.Nakon poduzeg razgovora i generalija,podataka i o pradidu,vele ."Imate par dana da razmislite o sveme pa kad skontate dodjite da potpisete".Po izlasku iz kancelarije ja sam reko:"Amire ja ne idem", a on veli:"Ja cu ici".Nakon par dana potpisemo izjave i marta '88-e pravac u JNA.On u SRO Bilecua a ja u Travnik-tehnicka sluzba. Dopisavali smo se i tako bili u vezi.Kroz to vojevanje meni je bilo lakse.Poslije mi Amir pricao o disciplini i napornim vjezbama i kapetanu Kovacevicu koji je potomak Save Kovacevica i fizickim pripremama koje su bile itekako naporne. Znam da je to Amir lahkocom podnosio jer volio je uniformu,volio je vojsku. Nakon vojske nadjosmo se u Sloveniji.U ljubljani.Opet skupa.Malo zatim ja produzih za Austriju.Tad nam se putevi razidjose i vise nikada nismo bili skupa. Kao jedno fino odgojeno djete i clan ugledne familije Amir je tokom cijelog svog zivota bio na raspolaganju drugima.Bijase predodredjen da bude od pomoci svima oko sebe. Pred samu hucku i gangulu,pred Bajram 92-ge ja iz Austrije u Majdan a Amir ostade u Sloveniji. Zarati se. Ne mogavsi sjedjeti skrstenih ruku juna '92-ge vrati se Amir svojoj BiH.Zbg nemogucnosti vratiti se i u Sanski Most nasao se u starom Vezirskom gradu Travniku. Zamjenio je tada kompletan nacin zivota.Sredinu,drustvo... Zamjenio je slobodu za rat,bezbriznost i roditelje za armiju,brata za jarana iz rata izvjesnost za neizvjesnost... U zelji da jos jednom pomogne svima oko sebe,obuce uniformu,podje u rat i stade na suprot Bosanskom hasumu.Radio za BiH ono sto je odlicno znao.O ratnom putu Amira Zilica puno sam cuo i procitao.Sad bi bilo najbolje da pricu o Amirovom ratnom putu nastavi neko od jarana koji su sa Amirom bili u rovu i svjedoci zbivanja.Svjedoci rata sa prve borbene. Na svom ratnom putu Amir se,dakle juna '92-ge vratio u Travnik. 25.11.'92-ge na dan osnivanja 17 Krajiske brigade nasao se na celu Drugog bataljona 17. Krajiske brigade.6-og januara 1993 zavrsava se Amirovo ratovanje.Ostade jedan ne dosanjan san.Na Visockom ratistu,prilikom izvidjanja biva pogodjen od strane neprijateljske prage.Bio je to pucanj smrti,kobni pucanj za kapetana Zilica. O Amirovom djelu i vrijednosti onoga sto je za BiH ucinio najvise govori Zlatni Ljiljan,orden za hrabrost koji mu je posthumno dodjeljen. Te ratne '92-ge dok sam bio u Majdanu nisam niti slutio da je Amir u Travniku.Decembra 92-ge iz Majdana izidjoh u Sloveniju,Ljubljanu,i tad saznadoh da je Amir u Bosni.Upravo tih dana trebao je doci u Sloveniju.Da ga vidim nakon skoro dvuje godine. Odjedanput,kao grom iz vedra neba:"Poginuo Amir Zilic."Kako povjerovati?Da li povjerovati?Ama dal' ima neko ko bi se na taj nacin smio saliti?Ubrzo od Indira saznadoh da je istina.Tada u mislima pocese da mi se vrte slike naseg djetinjstva i sve ono vrijeme provedeno skupa.Tesko mi pade spoznaja da vise necemo biti skupa. Ne dugo nakon toga,s pocetka mog muhadzerskog zivota u Njemackoj,nastadose i stihovi o mom rahmetli jaranu.Procitah clanak iz Ljiljana o pogibiji rahmetli Amira pod nazivom "Kapetanu sa osmjehom" sto ga je,cini mi se napisao Pepi. Tako sam i ja naslovio ono sto mi je tih dana iz srca poteklo i slilo se u stihove posvecene mom nikad prezaljenom jaranu. Ovih dana,na moju veliku radost upravo te stihove je odsvirao i otpjevao Sead Mesic te ih na taj nacin priblizio siroj javnosti.Dragi Sejo,hvala ti.
Dragi moj Amire.
S istom tugom i bolom ja i dalje zivim.Sve one godine zajednicki prozivljene ne daju mi da se smirim.Hocu da znas da imaju jedni ljudi koji te nikad nece i ne mogu prezaliti i zaboraviti.Medju te ljude ja ubrajam i sebe,nek' mi je Allah Svjedok. Dragi moj Amire ja sam ti danas ozenjen.Imam troje djece.Kad je upoznao tvoje roditelje,moj starji sin,Elmedin ih je poceo zvati dido i majka.Upravo tako ih zove i moja cerka Azra.Ahmed je danas star dvije hefte al' insa'Allah,cim bude saznavao imat' ce i on tu cast da upozna majku Tesmu i didu Abdulaha-Dulu.Vremena se izmjenila,u zivotu se dosta toga promjenilo al' ono s cim ja zivim i moje misljenje o tebi nece moci niko na dunjaluku da mi izbije iz ove moje glave.Ti si dragi moj Amko otisao u istoriju a moja je zelja da mi djeca tebe i u skoli uce.Ovdje to ne mogu,tudjina-rekao bi covjek,al' se iskreno nadam da u S.Mostu u skoli koju smo pohadjali,skoli koja tvojom zaslugom nosi tvoje ime,djeca uce i veoma dobro znaju ko je heroj Amir Zilic.Volio bih cuti da se u skolama u BiH izgovara tvoje ime.Sad su nam u Bosni stranci sto nas uce nekoj "savremenoj" istoriji i "istini" koja se njima dopada.Nije to ono zasto si dao svoj zivot.Znam da nisi poginuo za ono sto nam sad utrpavaju.Ja znam da si poginuo za slobodnu BiH od agresora,cetnika i to je istorija koju Bosnjo treba da zna i da nikad ne zaboravi. Kao sto nikad necu zaboraviti sva ona istrcavanja na gasenje pozara oko Majdana,svirku u parku,sveono zajednicko i lijepo sto nam se izdesavalo - isto tako necu zaboraviti sjecati se tebe.Necu zaboraviti pricati svojoj djeci o tebi i istini za koju si dao svoj mladi zivot.Volio bih da i moja djeca imaju tako dobre jarane ko sto sam imao ja.Necu zaboraviti otici kod Dule i Tesme kad god to budem u mogucnosti.Necu zaboraviti zamoliti Dragog Allaha da ti se smiluje,da te nagradi za tvoja velika djela.Necu zaboraviti zamoliti Ga da ukabuli tvojoj majci sve ono sto ti u Kur'anu prouci. Ja molim Dragog Allaha da se smiluje Bosanskim gazijama,najboljim sinovima,sehidima i da vas sviju nagradi lijepim Dzennetom,amin.

"KAPETANU SA OSMJEHOM"

Ne vidjeh ga zadnje dvije (godine)

I nikad' ga vidjet' necu

Dusmanin mu zivot uze,

Zivio je 23-cu.

I nemogu jos da shvatim da ga vidjet' necu vise,

Grijalo nas isto sunce

I kvasile iste kise.

Rodismo se 69-te

I vazda smo bili skupa,

Pjevali smo i svirali to zna i u parku klupa

Citao mi misli vjesto

K'o sto niko znao nije,

Vec unaprijed on je znao

Sta se smije sta ne smije.

Zahvati nas gadno vrijeme

Nas dvojicu-nase dane,

Ja se nadjoh u Majdanu a on ode u Ljiljane...

U Ljiljane da se bori

Sa ostalim ljiljanima

I u Majdan da donese

Pticu mira jaranima.

Ne dade mu dusman kleti

Da ostvari snove svoje,

Pogin'o je boreci se

Al' ljiljani njegovi stoje.

S dusom kao od olova

Ja sad svoje dane zivim

Kad jarana moga nema

Zar zivotu da se divim?

Teske dane prozivljavam

Dok me biju hladne kise,

Kapetana sa osm'jehom

Zar vidjeti necu vise???

Dok stihove ove pisem

Moje srce bodu macem,

Njegov mezar ne znam gdje je

Al' u dusi gorko placem.

Uspomena ostade mi

Na njega i nase dane,

Mnogo toga druze ima

Al' u srce sve to stane.

Dani nasi u mom srcu

U albumu stoji slika

Od Amira mog jarana -njegovog' dragog lika.

Njega eto vise nema

To je garant ruzan san

Sve se nadam vratice se

Sa osm'jehom kapetan...

muhadzerluk - 1993-Saarbruecken

Pjesme Seada Mesica - ovdje -

Abdulah Talundzic

Covjek kojeg sam upoznao ne tako davno.Poslije rata,kad se iz
Beograda vratio svojoj kuci,u Majdan,u zasluzenu penziju.Penziju zaradjenu van Bosne i Majdana.
Velika mi je cast i zadovoljstvo sto sam imao priliku upoznati ovog covjeka,covjeka kod kojeg' nije bilo "suplje price".Svaka rijec mu je imala svoje mjesto.Sa njim nisam pricao npr.o fudbalu-Ligi Sampiona,al'svakako mislim da bi me i tu "matirao".U relativno kratkom vremenskom roku imao sam cast dio svog zivota prozivjeti i proboraviti uz Abdulaha.Druzenja,muhabet a narocito sretanja u dzamiji ostace mi u pamcenju do kraja zivota.Dzume namazi i Ramazanske teravije uz Abdulaha bijahu mi posebnost. i upravo ta posebnost mi je priblizila Abdulaha toliko da mi je veoma drago kazati da je Abdulah Talundzic bio moj jaran.Dragi Boze hvala Ti.
Sve sto mogu da kazem o tom covjeku je samo najljepse i cini mi se da je sto posto uredu konstatacija da taj covjek nije uzalud zivio.Za svog' zivota Abdulah je ostavio dosta iza sebe.Pisao i ostavio nam mnogo a ja bih se za sad zaustavio na poeziji.
Nije mi cilj da pisem samo o licnim emocijama prema tom covjeku,iako bih o tome mogao pisati do sutra.
Ne mogu se niti "gurati" da pisem o njegovom privatnom zivotu,a sto se tice poezije,umjetnosti i pisanja i za to imaju kompetentni ljudi koji su odavno dosta rekli i napisali.Moja zelja je da sakupim tekstove o Abdulahu i tekstove sto ih je on napisao da bismo bili svjesni velicine sto je hodala Majdanskom carsijom.
Dragi moj jarane.Iako te nema sa nama-u carsiju i u dzamiju k'o da vazda dolazis.Nekako,k'o da nigdje nisi otis'o.Il' na kratko,pa ces brzo doci.Ne da se ne mogu pomiriti stim da si preselio,na ahiret insa'Allah,nego jednostavno svakim mojim dolaskom u Majdan sve iscekujem "Sad ce Abdulah kraj Cemerlije niz Gracan'cu."Zelja mi je da nam se nasi dragi Majdanci i svi oni koji su te poznavali osjecaju ovako poput mene i da te se svi sjecaju ovako kao ja tj.onako kako ti to i zasluzujes.Zato mi je zelja da na neki nacin ovim svojim udjelom ocuvam sjecanje na tebe i tvoj rad na kojeg smo svi ponosni.Molim Dragog Allaha da mi u tome pomogne a da tebi podari lijepi Dzennet i u njemu deredzu,onu visoku,koja ti i pripada.Amin.

Procitaj vise

DRAGI BOZE HVALA TI

Danas stvarno ne znam odkud' da pocnem,kako da opisem stanje u kojem se nalazim.
Sve do danas,do pola sedam,supruga mi bila u drugom stanju.Od tog momenta sam ja preuzeo tu vrstu osjecaja.Osjećam se pomalo smušen,k'o poslije šišanja.
Zato ako sta "lupim" il' preskocim nemojte mi zahatoriti.
Danas sam po treci put,hvala dragom Allahu,postao babo.To je ono sto zelim da vam kazem pa sve ne znam odakle da krenem.
Elmedin se rodio u muhadzerluku,u Njemackoj.On i Daytonski mirovni sporazum vrsnjaci.Rodise se na kraju zadnjeg rata.
K'o pokusaj zivljenja u Bosni,u Majdanu i u iscekivanju boljeg sutra rodila se Azra.Tacno na prelasku iz 20-og u 21-vijek.
U iscekivanju boljeg sutra "došeperam" ja u Sloveniju.Provedem tu 5-god samackog zivota i velim sam sebi "Sad je dosta.Pet godina si bio sam,sestu-il' oni,familija,u Ljubljanu il' ti u Majdan".Za svog samackog zivota u Ljubljani dosta puta sam sebi rekao "Sto nisi odmah iz Njemacke zapuc'o bilo gdje samo da budes sa familijom". Sva sreca pa covjek sniva a Allah odredjiva.
Pred povratak iz Njemacke jedni odose za Kanadu,Ameriku,Australiju...Ja tad govorio da cu u Singapur.Ako moram opet negdje van Bosne zar je bitno gdje cu.Razlozi se tad ne traze i ne biraju jer odlazek u nepoznato je put grlom u jagode.Ja se šeg'o da cemo u Singapur a razlog je to sto ima lijepo ime,puna ga usta ... fino zvuci.
Dosta sam puta u Ljubljani rek'o :"Da samo skupa pa bar i u Singapuru".
Najzad kompletiramo se u Ljubljani i danas na rodjendan moga babe ja dobio sina.
Dadosmo mu ime Ahmed.
Prije par godina sam bas ovdje u Ljubljani upoznao jednog zlatnog momka.Ahmed mu ime a znatel' gdje sad zivi...u Singapuru.
Tako se eto desavaju stvari u ljudskim zivotima.Nista nije slucajno.Sve ima svoje razloge.Dobro je da je tako i samo da insan ne upravlja s tim.Hvala Onom sto sve s razlogom i sa mjerom stvori.
Selam svima pred sami kraj ovog' 17-og marta i da nas sviju Dragi Allah cuva.Amin.

A GAZIJA COVJEK BIO

U sjecanje na generala Mehmeda Alagica
( 08.07.1947-07.03.2003)




Kako poceti pisati i opisati nesto i nekog' koga se ne da tako lahko "svrstati" u redove jednog teksta?!
Pisati o generalu Mehmedu Alagicu je utoliko teze jer o tom se covjeku ima toliko toga kazati i napisati,te je zato svaka sitnica mnogo bitna.Ustvari kod gen. Mehmeda Alagica nema sitnica.
Osjecam potrebu da nesto kazem,napisem a vec sad' znam da je to iskusenje u pravom smislu rijeci.Stvar mi olaksava cinjenica da pisem o covjeku koji mi je oslobodio Sanu,moju opstinu.
Bio joj na celu nakon rata,zivio za nju,za nju ginuo i od nje umro.
8. jula 1947 god. rodio se Mehmed Alagic u Fajtovcima od oca Redze i majke Fermane.Tako poce svoj ovodunjalucki put mali Meho i ne sluteci kako ce zivot dalje teci.
Zavrsio osnovnu skolu u Fajtovcima,gimnaziju u S.Mostu.Oktobra 1960 odlazi na vojnu akademiju u Beograd.Nakon dvije godine opste akademije vraca se u Banja Luku na oklopno-mehanizovana orudja.
Vojska mu dakle postade zivotno opredjeljenje a uniforma usud.
Na samom izbijanju BeHa belaja sto rat se zove,92-ge, oformljeni i uspjesni oficir Mehmed Alagic stavlja se na raspolaganje armiji BiH.
Njegov put,put oficira JNA vodio je preko Banja Luke,Sombora pa opet Banja Luke gdje je bio nacelnik ŠRO-a,zatim Rume gdje je bio komandant oklopnog bataljona i komandant kasarne,Subotice,Zrenjanina i na kraju 27-og februara 1991 dolazi u Banja Luku.Tad napustio JNA,za sva vremena.
Na svom daljem putovanju, 13 januara 1993, jednu heftu nakon pogibije rahmetli kapetana Amira Zilica,dolazi u Travnik.Stupio je u redove 17.Kraiske Brigade.
Svojim dolaskom ustrojava vojsku i inicira formiranje 7-og Korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Unaprijedjen u cin generala Armije BiH i sam se nasao na celu korpusa.
Zapocinje Mehmedov trnovit put preko Travnika i Vlasica do Sanskog Mosta.Sa herojskom vojskom,a i moj Stari Majdan ima medju svojim stanovnicima "Mehmedove momke",ostvarivao je general uspjeh za uspjehom.Ne moguca misija bilo je oslobadjanje Vlasica.Tad je General Alagic "skinuo kapu RS-a".Tako je Vlasic nazvao zlocinac Karadzic.Meho je tad skinuo i sutnuo a Radovan je i dan danas trazi.Izgleda da je jos nije nasao cim se ne javlja?!
Oslobodio zatim Kupres.Preko srednje Bosne,u oslobodilackom pohodu pod nazivom "Sana 95"
udruzenjem sa pripadnicima 5-og Korpusa Armije BiH u noci 9 na 10-i oktobar 1995 god dolazi do oslobodjenja Sanskog Mosta-Sane.
7-mi i 5-i Korpus,Mehmedova i Atifova raja,a i medju "Atifovim momcima" bijase i mojih Majdanaca,oslobodise sto oslobodise.Oslobodili bi jos ko zna koliko i ko zna dokle da se ne "isprijeci" medjunarodna politika od koje BiH ni danas nije rahat.Isprijecio se svjetsko rjesenje rata upakovano u"Daytonski mirovni sporazum".Kako bi dalje bilo da ne bi Daytona mozemo samo nagadjati al' obavjestajni podatci u to vrijeme su govorili da su stvorene izvanredne prepostavke za oslobodjenje Bos.Novog,Prijedora,Bos.Kostajnice,Bos.Gradiske i B.Luke.
Oslobodjenom Sanskom Mostu prvi nacelnik bio je Mehmed Alagic.Sana postade utociste Bosnjacima iz 60-ak BiH opstina.U tom vremenu pocinje jos jedan trnovit put Mehmeda Alagica.Naime,kod kuce,u Sani dozivljava ono sto ni sanjati nije mogao.Mozda ne znajuci da se u politici "lakta" i ispod hastala "u cjevanice" udara biva iznenadjen i zatecen postupcima ljudi kojima je bio okruzen,ljudi koji su mu bili preblizu.
Znamo i svjedoci smo sramnog sudjenja u Bihacu i presude po kojoj general Alagic biva optuzen na 4 god. zatvora.
Ne stisa se bura a obrusi se jos jedna lavina na sina Bosanskog,krajiskog. K'o teret za Haag prilijepise mu jos jednu nebulozu.Optuznica veli: "odgovornost za ratne zlocine u srednjoj Bosni".Kako samo "poletise" specijalci da ga hapse,k'o da je,tobe Jarab',ratni zlocinac.
Dolazio Mehmed cesto u Majdan.
Dosta puta sam gledao kako prolazi mahalom dok je dolazio ili se vracao od jarana Fehima.
Zimi bismo ja i moje komsije,Refko-Eta,Meho i Edo,dok bismo cistili snijeg iz avlija i ispred kuca govorili."Generale,kad bude plata u komunalnom u Sani i mi cemo doci da stanemo u red".Mahao iz auta,usporavao,zastajao.pozdravljao.
Dolazio cesto u Majdan u dzamiju na Bajram.Dolazio u "generalovu dzamiju" a mi mjestani bivali pocasceni njegovim dolascima.Nakon klanjanja Bajram-namaza,cestitanje.Rukovanje sa generalom bijase bajramluk.Njegova krupna ruka i cvrsti stisak vazda mi bili nekako k'o hedija.Na otvoru dzamije u Starom Majdanu 1998 god. skupila se masa.Puna carsija,ocekuju se zvanice.Dolaze general Atif Dudakovic,general Sakib Mahmuljin,general Fikret Cuskic i general Mehmed Alagic.Tada u svom govoru reis Mustfa ef.Ceric veli:"Kad sam cuo da se dzamija u St.Majdanu zove 'Generalova','Generalska' bilo mi malo cudno.Al' sad kad' vidim vasa cetiri generala sve mi je postalo jasno."






Uradili su generali za nas puno.Sta smo mi uradili za njih?Sjetimo li se Mehmeda fatihom?

Ucinio general mnogo u svom' zivotu.Bio je to veliki vizionar.Planirao mnogo i gledao dalje nego sto obicni covjek moze "dobaciti".Realizirao mnogo projekata a ovaj put bih pomenuo knjigu "Zlocin je zaboraviti zlocin".Vele."Sto nije zapisano kao da se nije ni dogodilo".
Utoj knjizi je opisana opstina S.Most i njena stradanja od 1992-ge do 1995-e.Zapisalo se,desilo se.
Izbacise nam "medjunarodnjaci" iz udzbenika:agresora,agresiju,ustasu,cetnika,genocid...Uce djeca neku modernu istoriju i povijest,al' zahvaljujuci generalu Alagicu ostade,u knjigu,upisana cista istina.Da je Bog dao pa da nam svaka BiH opstina ima takvav zapis.
Nakon hapsenja i odlaska u Haag general Mehmed Alagic biva pusten da se brani sa "slobode".
I opet,nakon jos jednog dana provedenog u Majdanu i povratka u S.Most u vecernjim satima 07.marta 2003 god. prestaje da kuca njegovo veliko srce.Srce gazije,heroja,slobodara i oslobodioca.Moglo je to srce podnijeti mnogo al' nepravdu i ravnodusnost Sansku nije moglo.Kad kazem "Sansku" ne mislimna raju.Raja je znala i zna ko je Mehmed Alagic.Voljela ga je i voli ga.
I dobro rece pjesnik "Sta to Mehi uradise,a gazija covjek bio..."

Sad kad te nema dragi generale,ostaje sjecanje na tebe,uspomena u srcu i dova iz duse,na usnama sa kojom molim Allaha Milostivog,Samilosnog da te nagradi za tvoja velika djela i da ti podari lijepi Dzennet.Amin

KUD - "Bratstvo"

Kada sam krajem proslog mjeseca saznao da je u Majdanu odrzana osnivacka skupstina povodom osnivanja odnosno obnavljanja rada KUD-a "Bratstvo" rekao sam sam sebi "Ama,tako brate, to nam treba ."
Nakon odgledane druge priredbe,a prva,probna, je bila uoci Hidzretske nove godine,vidim to isto kazu svi u Majdanu.

Iskoristim priliku pa za vikend odem kuci,a u Majdanu nasi Majdanci,masa'Allah pripremaju priredbu.Uveliko teku prpreme i probe.Ustvari sve je vec navjezbano i na pamet se zna.
Saznadoh da je rukovodstvo ove MZ najprije pocelo sa razmisljanjem a ubrzo zatim i sa realizacijom ideje o osnivanju KUD-a.

Rekose-ucinise.
I nije to sve.
Valjalo je zavrnuti rukave i ocistiti prostorije vatrogasnog doma.Dugo vremena je ne organizirana mladost Majdanska "navlacila" u iste te prostorije stosta,k'o kakvi "hrčci".Bez zamjere. Vatrogasni dom bio mracno svratiste za kojeg se nije niko brinuo.Dobro doslo "neorganizovanosti" da se "razbaskari".
Hvala Dragom Bogu,formira se KUD.Uozbilji se situacija,i da vidis prostorija kako sad sijaju.Ocisceno sredjeno.Uradjena struja,staklo,sanitarni cvor,pobruseni i prelakirani podovi.Ma kazem ti,heeej.
Ima toga jos za srediti i popraviti.Valjda ce dijaspora pomoci?!Sramota bi bilo sada okrenuti glavu.Za kratko vrijeme uradise nasi sugradjani mnogo toga i sa pravom se nadaju,uzdaju u sve nas koji smo vani.
Sad,na samom pocetku,treba KUD "Bratstvo" da zna da ima nas,nas koji smo vani.Kako je lijepo gledati slike,kako ih je samo lijepo gledati dok izvode program.

Sad treba pomoci djeci Majdanskoj.Da lakse krenu,da im bude draze.
Vidi djece u narodnoj nosnji.
Djeca nasa,nosnja narodna,tudja,posudjena od KUD Donja Ljubija.Obecase Ljubijanci podrsku.Isto tako i KUD "Biser" iz Sane.Opstina veli da ce dati sredstva da se nad vatrogasnim skladistem digne krov,dozida sprat za potrebe KUD-a i da se,naravno prekrije.
A mi,dijaspora,gdje smo mi u svoj ovoj prici?
Ne bih htio da me neko pogresno razumije.Da ja sad tu nesto oko pomoci i slicno.Najzad,svi na to imamo pravo.Nisam Mahatma Gandhi.Ne zelim niti politizirati al' hocu da kazem ono sto mislim.Na to imam pravo i u ovom slucaju i obavezu.
U subotu, 9. februara 2008 na priredbi sam vidio volju za radom.Svako od nas nek' slozi utiske i nek' vidi gdje je.Rade nasi u Majdanu vrijedno,a i ako ocekuju pomoc, a ja vam kazem da im je neophodna,s pravom ocekuju.Od nas a od koga bi drugog.Ja molim Dragog Allaha da nam pomogne i da nam da snage,razuma i pameti da sve slijedece prepreke uspjesno prebrodimo.Amin.
Imalo se na priredbi sta vidjeti:
Pjevalo se o tome kako Majdan krase starine "Rimski mostic kao preko Drine",recitovalo se o Bosni,jedinoj nam domovini,o djevojci iz Majdan-grada,o Djemi postaru kako je donosio "plava pisma dopisnice i sa mora razglednice..."Pjevalo se,igralo i veselo bilo.
Sad je na nas red.

I jos nesto.
KUD"Bratstvo" zasluzuje da mu se posebno posvetimo u svakom pogledu.A zar to i ne zasluzuje Stari Majdan u kojem se ovaj oblik samoorganiziranosti i kulture,kroz rad KUD-a,spominje jos davne 1926-te godine pod nazivom "Gajret".Zasluzuje ovaj "dido" posebnu paznju.Pomladimo ga.
Njegove godine nam ne dozviljavaju da ga povrsinski opisujemo.To bi moralo biti detaljno,godina po godina-osoba po osoba.Sad mu dajmo sansu da zivi a pisati se moze vazda.

Selam svima i da vas Dragi Allah cuva.Amin.