LJUBLJANA

PROJEKAT ZA IZGRADNJU DZAMIJE U LJUBLJANI

izvor:www.bosnjaci.net



Poštovane džematlije,
braćo i sestre,
dragi prijatelji!


Molim Uzvišenog Allaha da vas ovo pismo zatekne u dobrom zdravlju i raspoloženju. Želim se zahvaliti svima koji su na bilo koji način pomogli projekte IZ-e u Sloveniji u protekle dvije godine. Naporno smo radili i postigli značajne uspjehe u razvoju IZ-e u Sloveniji. Više puta smo vas obavještavali o projektima koje smo realizirali. IZ-a je u protekle dvije godine osnažena u materijalnom, kadrovskom, programskom i organizacijskom smislu. Naravno, potrebno je i dalje naporno raditi kako bi se IZ-a kontinuirano razvijala. U protekle dvije godine svi smo zajedno naučili da se najlakše realiziraju oni projekti koji su realni i izvodivi.

Skica lokacije za dzamiju u Ljubljani

U toku 39 godina čekanja na izgradnju džamije u Ljubljani promijenjeno je više lokacija. IZ-a u Sloveniji je 1969., pokrenula ideju za izgradnju džamije u Ljubljani. Tako je 1971. godine, razgovarano o lokaciji na Dečkovi ulici, 1973. bila je aktualna lokacija na Tomačevi cesti u Stožicama. Urabnistički zavod je 1976., usvojio prijedlog lokacije na Pokopališki ulici i Šmartinski cesti, a 1979., na Žalama između Žalske ulice i Savske ceste. Nasuprot Plečnikovih Žala bila je aktualna lokacija 1987., a 2001., lokacija između Malog grabna i Ceste dveh cesarjev. Konačno, 2006. godine, ponuđena je lokacija za Bežigradom između Parmove i Kurilniške ulice. Podsjećam vas da je 1981. godine, bio raspisan, arhitektonski natječaj za izgradnju džamije u Ljubljani. Bilo je predviđeno da ukupna površina džamije sa pratećim prostorijama bude 760 m2. Danas je situacija potpuno drugačija. Nama je potreban daleko veći prostor sa pratećim sadržajima.

Nakon pobjede na lokalnim izborima u Ljubljani gradonačelnik gospodin Zoran Janković izrazio je stav da je lokacija koja se nalazi između Parmove i Kurilniške ulice u Ljubljani primjerenija za džamiju i da će se lakše riješiti to pitanje nego na lokaciji Cesta dveh cesarjev. Odluke o džamiji donosi Općinsko vijeće Ljubljana na prijedlog gradonačelnika. U protekle dvije godine održali smo više od stotinu različitih sastanaka vezanih za pitanje IKC u Ljubljani. Nismo vodili posebnu akciju za sakupljanje novca za džamiju, jer su činjenice bile očigledne, da smo svi spremni podržati one projekte koji su realni, a ne magloviti. Račun za izgradnju džamije u Ljubljani otvoren je 1998. godine. Sredstva su namjenska za džamiju. Kada je u aprilu 2005. godine, došlo do promjene u rukovodstvu IZ-e u Sloveniji na računu je bilo 124.477,00 EUR. U periodu od maja 2005. do konca maja 2006. godine, kada je predsjednik Mešihata bio g. Ibrahim Malanović na računu je bilo 188.473,00 EUR. Od juna 2006. do konca jula 2008. godine, na računu je bilo 219.506,00 EUR. To su sredstva za džamiju i ne koriste se za druge projekte IZ-e. Usporedbe radi, Ured muftije ljubljanskog je u periodu od augusta 2006. godine, do augusta 2007. godine, realizirao projekat kupovine vakufske kuće i zemlje 2.134 m2 u vrijednosti 362.000,00 EUR, bez administrativnih i drugih troškova. Naravno, to sada vrijedi znatno više. U tome su nam u dobroj mjeri pomogli naši prijatelji iz BiH, kao i biznismeni i ljudi velikog srca iz Slovenije. Ovdje naravno treba spomenuti i najveći projekat u historiji IZ-e u Sloveniji, kupovinu vakufske kuće sa pratećim sadržajima u Ljubljani na adresi Cesta Andreja Bitenca u naselju Pržan u Ljubljani. Svi ovi projekti realiziraju se dobrovoljnim prilozima. I drugi značajniji projekti realizirani su u medžlisima u Sloveniji. Trenutno se privodi kraju adaptacija mesdžida na Jesenicama, u Postojni i Velenju. Pri kraju je izgradnja objekta u Trbovlju. Džematlije u Kočevju također su odlično adaptirale zgradu mesdžida. Džematlije u Sežani su već dale kaparu za kupovinu prostora za mesdžid.

Naravno, strateški najvažniji projekat IZ-e u Sloveniji jeste IKC u Ljubljani. No, to nije i ne smije biti opravdanje da mi samo »kukamo« i ne realiziramo ono što možemo. Na primjer, objekat u Pržanu dugoročno može biti odličan dom za studente, škola, obdanište ili dom za starije osobe. Sve je ovisno od nas i od kreativnosti naših ideja. Dunjaluk nikada nije bio lahak. Na primjer, Nuh, a.s., se žali da je on pozivao svoj narod noću i danju, ali da im je to samo povećavalo nevjerovanje, te da su u uši stavljali prste i pokrivali se po glavi da ne čuju šta im on govori. „Gospodaru moj, ja sam narod svoj noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi.“ (Kur'an, LXXI, 5-7) Mi vjerujemo da će muslimani uz pomoć Uzvišenog Stvoritelja predanim radom doći do svog cilja izgradnje džamije u Ljubljani. U pismu o namjeri kojeg smo potpisali gosp. Zoran Janković i ja (30. maja 2007.) navedeno je da će cijena kvadratnog metra biti 402,00 EUR. Tu cijenu dao je službeni vještak za procjenu zemljišta g. Rajko Srednik. Općinsko vijeće Ljubljane je koncem juna 2008. godine, usvojilo dopunjeni osnutak odluke za područje uređenja zemljišta za džamiju. MOL je 18. jula 2008. godine, objavio prodaju 11.364 metara kvadratnih zemljišta za izgradnju džamije. Rok za podnošenje ponuda bio je 28. juli 2008. Mešihat je na sjednici 14.7.2008. godine, donio odluku da se IZ-a prijavi na javni poziv za kupovinu zemljišta. IZ-a je preko Advokatske kancelarije Miro Senica i advokati ponudila 4.568.329,00 eura, što znači jedan euro više od početne cijene. To je simbolički dano zbog toga što se u većini gradova u svijetu zemlja dodjeljuje za izgradnju vjerskih objekata za simboličnu cijenu. No, mi moramo platiti zemlju i nemamo drugog izbora. U ovu cijenu nije uračunat porez na promet. Naravno, nisu uračunati ni komunalni troškovi. IKC će se zbog cijene morati graditi postepeno. Naša je obaveza kupiti zemljište. Tek kada budemo imali zemljište bit će realno govoriti o gradnji IKC u Ljubljani. Veliki donatori za izgradnju džamije uložit će sredstva tek kada budu sigurni da mi imamo zemljište i dozvole za izgradnju IKC. Svjesni smo da će biti teško kupiti zemljište, no to nije nemoguće. Ukoliko nam je stalo da imamo džamiju u Ljubljani, a u to nema dileme, onda ćemo mi muslimani koji živimo u Sloveniji to uz pomoć Allaha, dž.š., moći i realizirati.

Postoji više načina da se svako pojedinačno uključi u ovaj projekat. Pojedinac može uvakufiti kvadrat zemlje po cijeni 402 eura. Svaka porodica u kojoj radi jedna osoba trebala bi uplatiti po 1000 (hiljadu) eura. Porodice u kojoj radi više osoba trebale bi uplatiti po 1500,00 (hiljadu i pet stotina) eura za džamiju. Osobe koje imaju svoj privatni biznis neka same procijene koliko su kadre uvakufiti za džamiju u Ljubljani. Sve osobe, firme i institucije koje budu donirale preko 20.000 eura za džamiju u Ljubljani njihova imena, odnosno nazivi, bit će uklesana na posebnu ploču kao zlatni donatori. Osobe koje uvakufe iznad 10.000 eura bit će upisane u posebnu knjigu vakifa utemeljitelja džamije, a ostali će biti upisani u knjigu običnih vakifa – donatora. Imami u Ljubljani se obavezuju hatma-dovom i hair dovom sjećati svih vakifa. Sada smo mi na potezu. Sredstva moramo sakupiti najkasnije do konca novembra 2008. Budimo vakifi, pomozimo izgradnju džamije u Ljubljani!

Od polovine jula do kraja augusta IZ-a, pojedinci i firme su donirale 110 hiljada eura. Mi smo dužni još 130.000,00 eura za kaparu koju smo uplatili od 10%. Ko god želi, ima novaca i veliko srce, ne robuje materiji, voli dobro i želi uložiti u hajr može uplatiti sredstva na račun:

Rijaset IZ-e u BiH,

Zelenih beretki 17,

sa naznakom za džamiju u Ljubljani na broj:

1602005500015065 otvoren pri Vakufskoj banci.

Ili izravno na račun IZ-e u Sloveniji,

Grablovičeva 14,

broj računa: 0201 2025 7347 076,

IBAN = SI56 0201 2025 7347 076,

SWIFT = LJBASI2X

Pozivom na broj namjenskog računa u BH Telekomu 090292018 donirate 3 KM za džamiju u Ljubljani.

„Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“ (Kur'an, IX, 18)

Mahsus selam,

Mr. Nedžad Grabus, muftija

U ISCEKIVANJU

U nekom davno proslom vaktu i zemanu bijase izvjesni covjek koji je imao neposlusnog sina.Sin je svome ocu zadavao velike brige i pocesto ga,svojim ruznim djelima stavljao na muke.Nakon silnog zlopacenja i trpljenja sinovljeve zlobe otac bi,pocesto,znao reci da njegov sin nikada covjek biti nece.Nakon sto je napravio jedan od velikih pasjaluka svome ocu,sin je odlucio da ode u svijet nebi li tamo negdje nasao glavi selameta.Iduci bjelosvjetskim putevima,naisao je na vojsku koja se bila utaborila te im se prikljuci zeljan zivotnih izazova.Godine su prolazile i proteklo mnogo vode.U medjuvremenu se mladic isticao svojom hrabroscu i vjestinom pa su mu ljudi davali sve vece i znacajnije polozaje da bi,na kraju,zavrsio sa najvecom pocasti koju je covjek u to vrijeme mogao da zasluzi-postao je veliki vezir.
Kada je na jednom od svojih putovanja prolazio pored rodnog sela sjeti se svojih korijena i starog oca te posla svoje emisare da mu ga dovedu.Kada je otac dosao pred svoga sina,sada velikog i mocnog vezira,sin ga upita:"Da li znas ko sam ja?"Otac odmahnu glavom i rece da ne zna,da je on daleko od njegova sjaja i raskosi,te da i ne treba da zna.Na razumljivo ocevo cudjenje,on rece da je njegov odbjegli sin te mu ukratko isprica sta se s njim desilo.
Dok je otac stajao pred velikim vezirom zapita ga osioni vladar:"Deder mi reci,da li ti je jasno da si pogrijesio kada si rekao da ja nikad necu biti neko i nesto,a evo me pred tobom,ja veliki vezir!?"
"Ja nikada nisam rekao da ti neces biti veliki vezir,nego da covjek nikada biti neces,a tu sam bio u pravu.Da si bio imalo covjek,ti bi dosao do moje kuce,a ne da ja,star i bolestan,tebi na noge dolazim."To rece i napusti sobu bivseg sina,velikog vezira.





Zasigurno,mnogo sta mudro i korisno nam govori ova narodna pripovjest.Osvrnemo li se na sustinu price i ono o ceme nam se pripovjeda lahko uocavamo da su glavne teme :moral,odgoj,poslusnost,organizovanost,zahvalnost,urednost...Sve ovo dakle fali velikom veziru a sve bi imao da je covjek.
Zato kao muslimani,upravo ovih dana, imamo pravo biti radosni i veseli dolaskom nam u goste nasaeg dragog "ucitelja".Ucitelja svega lijepog.Ucitelja kako postati i biti covjek.Pozelimo dakle dobrodoslicu sehri ramazanu.
Allah dz.s nam kroz islam,taj nepresusni izvor ljepote kojeg zasigurno ne mozemo popiti,od svoje blagodati dade i veliku posebnost uokvirenu u mjesec ramazan.
Ramazan je mjesec za kojega se u Kur'anu kaze:"O vjernici!Propisuje vam se post,kao sto je propisan i onima prije vas,da biste se grijeha klonili."
Propis obaveze posta dosao je godinu i po nakon naredbe o promjeni kible od Mesdzidul Aks'a prema Kabi u Mekki,desetog Sabana druge godine po hidzri.Boziji poslanik s.a.v.s. postio je devet ramazana prije svoje smrti.
Ove 1429 hidzretske godine,islamski ummet ima tu cast da se sa ramazanom sastane 1427-i put.
O ramazanu su napisane knjige a i meni je stalo do toga da svoju radost prema nastupajucem mjesecu iskazem na ovaj nacin te svoju radost podijelim sa mojim istomisljenicima i dragim ljudima.Post mjeseca ramazana je jedan od glavnih ruknova Islama.Podsjetimo se da je u ramazanu pocela objava Kur'ana casnog te da se u njemu nalazi i najodabranija noc u cijeloj godini.Vidi ljepote i Allahove milosti.Pocastio nas Svemoguci i dao da zivimo u Islamu.U svakoj godini nam dao jedan poseban mjesec,ramazan,a u tom mjesecu jednu,odabranu noc,lejletul-kader.Za nju nam Kur'an u trecem ajetu sure El-Kadr kaze:"Noc Kadr je bolja od hiljadu mjeseci"
To je period od 83 god,dakle citav ljudski zivot.Ibadetiti te noci je vrijednije nego sve vrijeme u ljudskom zivotu u kojem nema te noci.
16-og dana ramazana 2. godine po Hidžri desila se i "bitka na Bedru".Zasigurno jedna od najznacajnijih bitaka za ostanak i opstanak Islama i tadasnjih muslimana.
Ramazan je i mjesec davanja sedake i zekata te cinjenja opstekorisnih djela.
Sedaka se daje tokom cijele godine ali je najveci sevap uz ramazan.
Zekat se daje jednom godisnje,a posto je uz ramazan nagrada za dobra djela visestruko veca,stoga oni koji su duzni davati zekat trebalo bi da to cine u ovom mjesecu.
Poslanik Muhammed s.a.v.s opisujuci odlike ramazana je rekao da je

prva trecina - RAHMET-Allahova milost

druga trecina - MAGFIRET- Allahov oprost, a

zadnja trecina - Oslobadjanje Njegovih robova od Dzehennemske vatre.

Kad je rijec o postu,svaki put kad se spomene ramazan,teravija,sehur,iftar i kandilji sjetim se kada smo 1999 godine u Majdanu iscekivali aksam,kandilje i iftar.U kuci,izmedjuostalog zamirisali cevapi sto ih napravise moja majka i supruga.Ja se trudio da objasnim tada svom cetverogodisnjem sinu Elmedinu sta se ustvari ceka te zbog cega je bitan aksam i kandilji.Docekasmo i pojedosmo i cevape.Slijedece godine u iscekivanju dolaska ramazana opet ja pricam Elmedinu o ramazanu.Kako,zasto itd.Kad sam mu spomeno da se tad posti i da se dosta cesto gleda u munaru i kandilje i osluskuje se kad ce aksamski ezan,on me prekinu i veli:"Jelde babo to je ono kad se jedu cevapi?!"Ja prasnuh u smijeh a njemu nista ne bi jasno.Od tada pa evo i ove godine "u iscekivanju" i vremenu kad dosta toga shvata i razumije i,kad mu je trinaest godina,voli se nasaliti pricom o ramazanskim cevapima.


S obzirom na velicinu i vaznost ovog mjeseca,te Allahovu milost i posebnost u njemu prema Svome ummetu,ja molim Svevisnjeg da nam se svima smiluje i dadne snage i zdrvlja da ga u ibadetu provedemo i ispostimo te docekamo jos mnogo ramazana i bajrama.
Amin.

MISLIM DANAS

Cedomir Jovanovic je prije mjesec dana na TV Hayat govorio
o Beogradu kao konacnoj destinaciji najveceg balkanskog olosa..
Od ratnih profitera do krvnika ratista Slovenije, Hrvatske, BiH i Kosova.
Izmedju ostalog je rekao:
“Blago se Vama u Hrvatskoj Bosni I na Kosovu jer ste ih se rijesili zauvijek,ali tesko nama u Beogradu.
Mi zivimo sa njima svaki dan. Nasa djeca rastu u nacionalizmu koji ovakvi I dalje podgrijavaju.”

I zaista je istina da se najlakse kriti u BG.
Cak sta vise graditi I novi identitet u njemu.
Ovaj grad je vise od deceniju najvece stjeciste ruralnih kompleksasa krvolocne proslosti ikada zabiljezen u istoriji jednog podrucja kao sto je nase
I ponekad se pitam da li ce ikada biti u stanju vratiti stari sjaj.
Ako iz njega odu i Cedomir Jovanovic I Natasa Kondic I Sonja Biserko I mnogi drugi slicne demokratske orijentacije, tesko mu.
Ona djeca sto im roditelji stavljaju subare I kokarde na glavu ovih dana na beogradskim ulicama ce narasti,
I u kombinaciji nacionalizma, sovinizma I mita postaviti javno mjenje u kojem istina nikad nece imati sanse.

Naravno, nama koji smo zrtve politike Karadzica I Milosevica poslije ovog hapsenja dodje neka vrsta satisfakcije
kao I vjere da je ipak Pravda dostizna za svakoga.
Ali euforije nema. Valjda iscrpljeni od svega.
Od patnje I tereta novog zivota.
Izumiremo iznutra ne svjesni naseg postojanja.
Hvatajuci sebe u ponasanju stranom nasoj prirodi.
Srebrenica je sinonim svog naseg bola.
Ne samo bosnjackog nego internacionalnog uopste.
Bola svih ljudi zdrave pameti, sirokog srca I cistih ruku.

Beograd je mozda I uzdah za nekim davnim snom, najbolje destinacije na svijetu.
I onda kada se svo oruzje pokupilo oko Sarajeva, taj Beograd je postao
surogat potezanja konopca iza teske cijevi. Uperene na nase avlije u nizini.
Ruke onih sto su povlacili okidac danas kupuju vruci srbijanski, beogradski hljeb, rukuju se I dalje sa nevinim.
Blizu mjesta zlocina kojeg su ucinili. I dalje u glavama puni kosmara.
I sutra ce biti jos novih Dr. Dabica. Koji ce uveseljavati medije.
Bogatiti scenariste I rezisere buducih filmova.
I na kraju zatupljivati obican narod sa parolom
KOD NAS JE SVE MOGUCE.
JER MI SMO METROPOLA ZABLUDE DA JE ZLO BOLJE OD DOBRA.
Ipak dobro izgleda nije isplatno I ne pamti se duze od zla.
Tako je barem danas I u Beogradu I Holivodu.


Mozda I iz tog razloga se tesko vratiti u stvarnost.
I upoznati sebe do kraja. Narocito nama koji smo protjerani daleko od domovine.
Ondje gdje ne pripadas I gdje na kraju nestaje zadnji korijen stable iz kojeg poticemo.
A nevin I dalje bez mrznje.
Koliko god bjezali od nihilizma . On se namece kao izraz nemoci.
Mozda je lijek upravo druziti se sa dobrima I graditi zivot uz lijepe uspomename iz proslosti.
Ako je to iako moguce.

Mi I jesmo zivjeli sa I kraj ovakvih kao sto je Karadzic.
Oni su ispocetka bili mali, pored nas velikih.
Onda postali orkani zla, pored nas pometenih.
Pa poslije toga kradljivci nasih sudbina,
Pa sumski duhovi, vracovi..i na kraju obicni pacovi

Tesko onima koji od njih stvore mit.

Sa postovanjem

Nihad Krupic,
Autor
Bosanska Dubica, BiH
Vancouver, Canada

ZAVJESA JE SPUSTENA

Nakon završnog čina iz Haga

ZAVJESA JE SPUŠTENA


“Bošnjaci moraju ipak danas biti zadovoljni da još uvijek žive, misle, pišu i po običaju, nadaju se boljim vremenima. Prošlost im više niko ne može izbrisati, ali ona ne smije postati teret. Ulog njihove budućnosti nikad nije ni bio u pravdi koju im je neko drugi servirao nego u riješenosti da opstanu na svom komadu zemlje do kraja. Bošnjaci i drugi istinski BiH patrioti su poslije Haga jedini moralni pobijednici zadnjeg krvavog raspleta na Balkanu. Pravda tamo nije do kraja pobijedila, ali šta je ovaj pojam prema spoznaji da nisi ubijao , silovao, rušio i raseljavao.Da je kojim slučajem drugačije i da su Bošnjaci sve to radili i oslobođeni tužbe za genocide, poput Srba i Crnogoraca na nedavnom procesu, bio bih ubjeđen da su na putu nestanka, jer Bošnjaci sa zločinom ne bi mogli normalno živjeti, a vrijeme će pokazati da neće moći ni oni koji su ga činili nad njima, sve dok ga se ne oslobode u svim porama svog tijela.”

Pise: Nihad Krupic

Dok sam sjedio u polutami moje sobe, u prvim satima 26. februara 2007, i slušao čitanje presude iz Haga, pred očima su mi bili mnoštva lica i događaja još od dana kada je Slobodan Milošević održao govor na Bezistanu sve do danas. Osjećao sam se kao na sceni pozorišta, daskama što život znače, kako bi u umjetničkom zanosu rekli glumci, uzdignut i odvojen od publike, vazduhom,oporim i teškim, dok je ona u znoju svog tijela gledala sve činove krvave balkanske predstave. Od laganog uvoda gdje Kosovka djevojka poji preživjele Srbe nakon izgubljenog boja od Osmanlija. I onda preko svih slovenskih, ličkih , slavonskih, bosanskih, hercegovačkih i nazad kosovskih, pepelom i dimom zamagljenih brda i dolina do momenta kada se sve umirilo, dželati posjedali pored žrtve, umirili se na sceni i usmjerili pogled u publiku da ona napokon kaže je li predstava bila autentična i koliko blizu njihovog srca i već umornih očiju. I ovo nije prvi put. Svijet se često bavio balkanskim pozorištem u zadnjih 150 godina. Skoro da je zatvorenih očiju mogao po mirisu prepoznati ko je zločinac a ko žrtva. Ta scena je za njih ponovo postala mora koje se nisu mogli osloboditi. Možda i iz tog razloga je došlo vrijeme da se zavjesa spusti, glumci odu svojim kućama a publiku baci krvljom uprskana odijela, znojne okovratnike i dolaskom kući svojoj djeci kažu:
“Mi tu nismo mogli ništa učiniti. Radi se o plemenima koji i kada se smiju i kada plaču, vade oružje i pucaju u zrak, sve do momenta dok im ono ne padne niže i počnu pucati jedne u druge da veselje ili tugu učine još snažnijim”.

Sa vremena na vrijeme moje misli je prekidao glas predsjednice suda Rosalyn Higgins, dok se ona gubila u čitanju rečenica koje su izbijale jednu drugu, ubijajuči žrtvu još jednom. Nešto poput dijela romana „Srebrenica“ autora Isnama Taljića, gdje na polju punom beživotnih bošnjačkih tijela, četnici sjede, piju, pjevaju i svakih pola sata ustaju da kolju one koje su ubijeni metkom i da ispucaju u one koji su več zaklani. Taj process stoljeća, kako su ga mnogi nazvali, u meni je izazvao, mješavinu tuge, ogorčenja, razočarenja i na kraju prestanak petnaestogodišnje napetosti i iščekivanja da je svijet ipak zasnovan na humanizmu i pravednim normama. U momentu kada sam čuo da je Srbija oslobođena direktnog učešča u genocide, duboko sam uzdahnuo, ustao, pogledao u kompjuter i osjetio neko olakšanje iznutra. Začudo, nisam bio tužan. Kao da su sve moje tjeskobe, nemir, teški snovi, zablude, prešle nekom drugom, ovog puta preko Drine. Zauvijek. Za njihovu domaću scenu, uz želju da uživaju u tom novom pozorištu u svojoj rođenoj kući, dvorištu i ataru. Nisam dočekao kraj čitanja presude jer sve ostalo nije bilo više važno. Mi Bošnjaci smo čekajući ovu presudu više od 13 godina bili na rubu pameti i u opasnosti da izvadimo oči jedni drugima. Srećom, i ovo se završi. Naravno, ne možemo biti zadovoljni ovakvim dijelenjem “pravde”, ali nikako se ne možemo ni pomiriti da smo potpuni gubitnici.

Ne, mi nismo nikako izgubili. Mi smo samo sišli sa scene. Ovaj put, začudo, međusobno zagrljeni uz spoznaju da nema perfektne pravde ali ni milosti koji i svijet i krvnik može barem na momenat pokazati. Manimo sve moguće pravne i druge postulate, oni su uvijek pod uticajem ljudskog faktora koja ih piše, postavlja i sklanja od očiju javnosti ako treba. Papir trpi sve. Evropa i svijet nas ne može mrziti. Oni nas i ne poznaju. Za mržnju treba više od toga. Jeste, mi smo za njih bili dugi teret i sada nakon presude oni su napokon odahnuli, a i mi trebamo sa njima, jer barem na momenat smo stekli spoznaju da su Bošnjaci oduvijek bili oni bolji, i da je ovaj proces ipak dokazao da su ostali i dalje u opredjelenju da je taj njihov dubok humani poriv ka životu sa drugima oduvijek vrijeđao fašiste, nacionaliste i najgori ljudski soj što postoji. Iz toga razloga iz sudnice su mogli izaći nikad jedinstveniji i ponosniji što pripadaju ovom narodu i Zlatko Lagumdžija, i Haris Silajdžić, i Reis-ulema Mustafa ef. Cerić, i Sulejman Tihić, i Sakib Softić…Uzdignute glave. Opet. Po ko zna koji put.

Nakon te večeri do danas sam čitao mnoge izjave, osvrte, slušao vijesti, gledao direktni TV duel Zlatka Lagumdžije sa predsjednikom Srpske Radikalne Stranke (kako joj demokratski tepaju) Tomislavom Nikolićem i do kraja shvatio da smo dobili višestruko ovaj process.
Zašto i kako nabrojaću redom:
1. Više nikad se niko neće usuditi iz zvaničnog Beograda i Zagreba da pošalje svoje vojne i druge formacije u BiH.
2. Otvoren je autoput sa najmanje osam traka ka konačnom ukidanju dejtonskog Ustava i svih institucija koje je on stvorio
3. Presuđeno je da je genocid u Srebrenici počinjen uz organizovanje, podsticaj i učešče vojnih, policijskih i civilnih formacija pod direktnim nadzorom RS, što vodi neumitnom ukidanju ove zločinačke i genocidne tvorevine
4.Zvanični Beograd i Zagreb za sva vremena prestaju biti saveznik i pomagač bosanskim Srbima i Hrvatima u njihovim nastojanjima da odcijepe dio BiH i pripoje je istočno i zapadno.
5. Skupština Srbije je u procesu donošenja deklaracije gdje se osuđuje genocid u Srebernici, što znaci da priznaje genocid, kao i ovom deklaracijom prepoznaje onog koji to učinio, a to je RS

6. Napokon srebreničke i druge majke, te silovane djevojke i žene mogu zatvoriti dio historije gdje su očekivali da neko u ime čovječanstva presudi institucijama koje su vodile genocid i oslone se na individualne tužbe koje su još jedino preostale.
7. Bošnjačka i ostala patriotska BiH scena je barem na momenat zaboravila na svoje razlike i postala jednistvena , što je odličan uvod u predstojeću borbu za novi ustav i dostojanstveniji život svih građana BiH.
8. Bošnjačka dijaspora je do kraja bila jednistvena, politički i financijski, glede podrške ovom procesu, i napokon može odahnuti i početi se baviti nekim drugim stvarima kao što je trasiranje lakšeg BiH puta do svih ekonomski svjetskih institucija.
9. Bošnjačka dijaspora je dobila i spoznaju da se ne isplati nimalo u nihilističkom zanosu glumiti žrtvu i svo svoje djelovanje mora pojačati snagom jedinog moralnog pobijednika svih bivših ratova na krvavom Balkanu.
10. I na kraju smo dobili istinu da su najviše svjetske institucije ravnodušnim gledanjem genocida u BiH, postale njegov saučesnik, osnovale ovaj sud i samim tim onemogućile da uz Srbiju i same sebe osude.

Dakle, mi se možemo i dalje međusobno glođati i gađati ružnim riječima i sumnjama kako je naše rukovodstvo izdajničko ili saučesničko u ovom procesu, i kako bi Francis Boyle, autor tužbe, bio u stanju da je i dokaže. Nema tog advokatskog tima i lobiranja koji bi ovakvom svijetu u kojem živimo zadovoljio pravdu do kraja. Nije bio tamo sam Dr Sakib Softić. Sa njim su sjedili najveći pravni autoriteti, profesori, doktori sa evropskih i američkih sveučilišta gdje se donose pravne norme, ali nisu mogli pomoći. Pogrešno je reći da je ovo i kršćanska zavjera protiv muslimana, kada smo imali i sudije muslimane koji su bili rame uz rame u svojim odlukama sa sudijama kršćanima. Međunarodno pravo je oduvijek bilo politički motivisano i nema suda na svijetu koji je potpuno samostalan u svom radu.
Nas niko ne može ubijediti da i dalje NE koristimo termin genocid za ono što se desilo nad Bošnjacima i agresija za ono što se desilo nad Bosnom i Hercegovinom od 1992 do 1995.

Autor "Kod topa"- Bos.Dubica

Ja vjerujem u Boga i Njegovo određenje, i da ništa nije bez razloga. Sve ovo se mora pretvoriti u našu višestruku korist i donijeti vjetar koji će napokon odnijeti zadah smrti sa srebreničkih, prijedorskih, sarajevskih, fočanskih i drugi BiH polja. Bili smo već na izmaku snage i skoro da nas ne uguši znoj sopstvenih tijela u stresu očekivanja pravde koja nikad nije došla i pomisli da moramo i dalje gledati lešinare koji slobodno igraju kolo nad kostima naših žrtava.Sigurno je jedno. Takvo kolo je zauvijek otišlo is svih dijelova bivše Yu gdje se dogodio “ugroženi” narod. Srbija se može sva vidjeti sa Kalamegdana. Crna Gora može da bude i te kako zadovoljna. Uspijela je da izmakne osudi koja kaže Srbija nije spriječila genocid, najviše zahvaljujuči Bošnjačkim glasovima prilikom referenduma, Tu uslugu koju su joj Bošnjaci učinili i ne znajući šta rade im mora što prije vratiti donošenjem zakona gdje se oni proglašavaju konstituvnim narodom. Dakle nije bila tačna teza jednog meni poznatog Njujorčanina koji je u ushićenju izjavio da ko ne glasa za samostalnu CG , glasa za veliku Srbiju, nego je upravo bila istinu da je bošnjački glas za nezavisnu Crnu Goru bio glas za njeno oslobađanje od bilo kakve osude za agresiju i genocid koji su učinile njene četničke postrojebe u BiH.

Napokon, u moju i u druge Bošnjačke kuće treba da uđe mir. Mi se još uvijek imamo čemu nadati. Ostali smo živi. I dalje ne damo ni uspomene, ni zavičaj, ni komšiluk, ni vjeru, ni tradiciju, ni civilizaciju, ni jezik,a ni prijatelje. Jer samo tako smo mi u pravom smislu MI. Oni koji drugačije misle nisu ni važni. Široko im polje. Što dalje, to bolje.

ELEZ DERVISEVIC

Kada sam na ljeto prosle godine prisustvovao promociji knjige "Bosnjaki na soski fronti" predpostavljao sam da ce biti vise nego dobro,znajuci temu a Bogami i Autora koji je (bez imalo skromnosti) moj jaran.Knjiga nije roman niti lektira vec dokument o bosnjackoj proslosti.Upravo ta hrabrost nasih ljudi u prvom svijetskom ratu koji se borise po Slovenackim vrletima soskog fronta natjera me da knjigu procitam u dahu.Ne ostade Ahmed sa "Bosnjacima" samo u okvirima i koricama knjige nego istoj toj "raji bosanskoj" posveti i blog.Prateci svakodnevno Ahmedov rad na blogeru procitah nedavno kazivanje o najmladjem borcu prvog svijetskog rata.Podsjeti me na Eleza a meni zelja da istog tog heroja priblizim zalihovackoj raji.
Puna nam Bosna i Hercegovina Eleza a meni zelja da se kroz kazivanje i pricu o Dervisevicu,Austro-ugarskom borcu, prisjetimo svih onih heroja sto u zadnjem ratu dadose svoje hrabre zivote,prvi put u istoriji,ginuci za svoju domovinu,Bosnu i Hercegovinu.



Iz knjige »Bosnjaki na soski fronti«
http://bosniaks.blogspot.com/
Autor - mag.Ahmed Pasic

Elez Dervisevic

Svojevrstan fenomen bio je ,svakako 11-godisnji Elez Dervisevic iz okolice Bjeljine,koji se borio u 1. bataljonu 91.puka.Bio je to najmladji vojnik prvog svjetskog rata.
Kako je Elez tako mlad uopste dosao u vojsku? Kako je dosao u Sloveniju? Sta se desilo s njim? Gdje je danas?Pogledajmo njegov put.
Mali Elez Dervisevic se rodio u trgovackoj obitelji u Bjeljini,tada bogatom mjestascu u sjeveroistocnoj Bosni.Otac Sulejman-Aga Dervisevic bijase bogati trgovac koji je se odlicno brinuo za svojou obitelj.Elezova majka bila je Munevera.Imao je takodje i dva brata Mehmedaliju i Osmana te sestru Safiju.

Elezov otac - Sulejman Aga Dervisevic

Mnogobrojna familija Dervisevic pred prvi svjetski rat u Bjeljini,BiH (privatna zbirka Eleza Dervisevica - mladjeg)

Na pocetku 1.sv rata Ademaga Mesic,bogati zitelj Bjeljine,uvidjeo je opasnost koja je prijetila iz Srbije,te je sam finansirao naoruzavanje dobrovoljaca koji bi zastitili Bjeljinu od srpske vojske.Toj vojsci od 450 dobrovoljaca pridruzio se i Mehmedalija,Elezov brat.Neki od njih su pokusali preci Drinu te u malim camcima zaplovili ka drugoj obali.Mali Elez koji tad nije imao niti 12 godina,sa Bosanske obale rijeke pratio je akciju.Ubrzo su se sa druge strane zaculi srpski mitraljezi koji su pokosili vecinu pripadnika te odvazne vojske.Medju njima je bio i Mehmedalija.Vidjevsi sta se desilo u Elezu se probudila zelja za osvetom.
Kada je Italija u maju 1915 god.najavila rat Austro-Ugarskoj,u Brezovom Polju,25 km udaljenom od Bjeljine nalazio se 1.bataljon pjesadijskog puka br.91.Bili su to Česi i ubrzo dobise naredjenje da moraju ici na soski front.Lokalno stanovnistvo i vojnici su se medjusobno dobro poznavali te je Alojz Martinek,poveljnik puka,molio poveljnika tamosnje zastitne jedinice da iskoristi Eleza kao »vodica« preko Save i Slavonije do ukrcavanja bataljona u vlak.Kad se vojska ukrcala medju njima je bio i mali Elez.Voz je krenuo i vec je bilo prekasno.Elez je otputovao na front i postao vojnik.

Elez i oficir Alojz Martinek

Na pocetku mu Martinek nije dozvoljavao odilazak na bojiste.Umjesto toga prenosio je poruke,pomagao u kuhinji,uzimao podatke od ranjenih itd.Jednog dana ga je,u strogoj tajnosti,zapovjednik mitraljezaca uzeo sa sobom u akciju da bi ovaj vidio Bosnjake u akciji.Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bosnjaci iz BH3 puka napali i pregazili Italijanske polozaje.Bio je opcinjen.Konacno je okusio istinsku akciju.Jos istu noc je bio strazar na polozaju i kasno u noci ispred sebe zacuo korake.Odmah je obavjestio zapovjednika.Zajedno odose provjeriti sta se dogadja i ubrzo primjetise nepoznate sjenke.«Ruke u vis!!!« povikase.Zarobili su tri Italijanska vojnika koji su zeljeli prebjeci na Austijsku stranu.Kada su ih doveli u komandu Martinek je ostro kritizirao Eleza zbog odilaska na borbenu liniju iako se novost o tome da je zarobio tri Italijana rasirila kao bljesak.Elez je bio ponosan.
Vec slijedeceg dana uslijedila je nagrada.Postao je desetar!Sa 14 god. Bio je najmladji desetar u Austro-Ugarskoj vojsci.Elez se borio na »Mrzlem Vrhu«-(Hladnom Vrhu) u Krnskim gorama.Tamo je dosta cesto susretao svoje Bosnjake kojih je na toj teritoriji bilo vise hiljada.
Malom Elezu uzor je bio slavni Hadzi Osman-aga Grabcanovic,nosioc zlatne medalje za hrabrost.I on je bio iz Bjeljine.Zajedno su se borili u jedinici a Hadzi Osman-aga je bio poznat po tome da je u borbi prsa u prsa koristio samo buzdovan i noz.Kad su ga upitali :«zasto«,odgovorio je :«Pse treba pobiti«.Zajedno sa Osman-agom na ratistu je bio i njegov bratic Jusuf,takodje nosioc zlatne medalje za hrabrost.Elez je veoma rado bivao i provodio vrijeme sa svojim sunarodnjacima.Kasnije kad je vec bio u Badenu kod Beca cuo je zalosnu vijest.Osman je poginuo na strazi od zalutalog metka nakon sto je nepovrijedjen prezivio tolike bitke.Kismet.
Nakon 19 mjeseci ratovanja na soskom frontu ranjen je i Elez.Desilo se to na Mrzlem Vrhu kada ga je u bitci,u donju vilicu pogodio geler.Odvezli su ga u Bec u bolnicu.Njegovi saborci su se dostojanstveno oprostili od njega.Komandant Martinek mu je poklonio svoj dzepni sahat s rijecima«Za uspomenu mom hrabrom sinu«
Najmladji vojnik Austro-Ugarske vojske u Becu je privukao dosta paznje i na zahtjev nadvojvotkinje Isabelle,Vrhovna komanda je Elezu dodijelila licnog imama iz kasarne Rossaner,koji ga je ucio osnovama islamskih propisa.
Sam Elez je kasnije kazivao kako su ga svi preupitivali o tome kako je bilo na frontu,kako je ranjen itd.Tesko je odgovarao,boljela ga je vilica.U Becu su ga odveli u vojnu bolnicu br.1.
Nadvojvodkinja Issabele ga je redovno obilazila i javila Elezovoj majci (Elezov otac je umro pred rat)da je Elez pod njenom zastitom.I mati je dozvolila da Elez ostane jos neko vrijeme u Becu da bi se mogao izskolovati.

Karl,njegova majka Ernsthaler i Elez


Kad su Eleza otpustili iz bolnice odveli su ga u dvorac Weilburg u Badenu kod Beca.U dvorcu je zivjela obitelj Ernsthaler koja je slijedecih par godina brinula o Elezu.Upisali su ga u kadetsku skolu u Bratislavi koju je par godina kasnije i uspjesno okoncao.Obitelj Ernsthaler je imala sina Karla,Elezovog vrsnjaka koji je kazivao da bi Elez na putu od skole do kuce stalno bivao njihov «zapovjednik« te da su neprestrano nekoga "napadali".
Jednog dana se desio zanimljiv dogadjaj.Imao je srecu da je bio prisutan kada je Bugarski kralj Ferdinad dolazio u posjetu Austrijskom kralju Karlu.Kada je Ferdinand ugledao malog Eleza sa fesom na glavi upitao ga je:«Jesi li ti Turcin?«,A Elez mu odgovorio kao iz topa:«Ne,ja sam Austijac,ja sam Bosnjak«.Kralju je odgovor bio toliko simpatican te ga je zamolio da podje sa njim u setnju.
Na kraju rata Elez se vratio u svoju Bjeljinu.Ubrzo je shvatio da su dosla druga vremena i da se preziralo sve ono sto je doskora bilo hvale vrijedno.Nisu mu priznali skolu pa mu je u tome pomogao jegov stari prijatelj Ademaga Mesic te je dobio zaposlenje u Muslimanskoj trgovackoj banci u Bjeljini.
Godine 1925 posjetio je svog prijatelja Karla,zatim svoju nadvojvotkinju Issabele koja je tada zivjela u Madjarskoj.Kao poklon dobio je 5000 forinti.Kad se vratio kuci s tim novcem je ustanovio sopstvenu firmu koja se bavila izvozom poljoprivrdnih proizvoda.I uspjeo je.Posao je cvjetao.Do drugog svjetskog rata.
Elez Dervisevic kao vojnik austro - ugarske vojske


Elez Dervisevic je dobitnik brojnih odlikovanja za hrabrost.Izmedjuostalog dobio je Srebrnu medalju za hrabrost 2.razreda,Bronzanu medalju za hrabrost,Medalju za vojne zasluge i Kriz Karlovih jedinica.
Kasnije sam saznao da je Elez Dervisevic nakon rata otisao u Siriju gdje je u Sirijskoj vojsci imao cin majora u rezervi.Tamo je prije par godina i umro.Sahranjen je u Damasku.Njegova kcerka Nesima jos uvijek tamo zivi a njegov unuk,takodje Elez Dervisevic (mladji),koji mi je poslao fotografije svoga djeda,danas zivi u Spaniji.

Vecinu podataka sam nasao u Schachingerrovoj knjizi »Die Bosniaken kommen«

mag. Ahmed Pasic