INSAN OD SNA

Podsjećanje: General Mehmed Alagić (8. VII 1947. – 7. III 2003.)

Autor: Fatmir Alispahić

General Mehmed Alagić je već dugo živio s onu stranu života. Čekao je da ode. Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela.








Fatmir ALISPAHIĆ:

Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. Kao i svaki duhovan čovjek. Njegov angažman na funkciji općinskog načelnika nije bio politički, već umjetnički. Drukčije se ne može objasniti poratna renesansa Sanskog Mosta. Za nekoliko mjeseci, general je probudio volju za budućnost. Kažu, Sanjani su tada udisali jutro. Gradilo se, vraćalo se, proizvodilo se, voljelo se… Bilo je lijepo živjeti snove.General je uputio poziv na povratak, svih.

Sudbina generala Mehmeda Alagića je paradigma bošnjačkog prokletstva. General je osvajao bisere, vraćao ih u školjke, oslobađao zvijezde, u bukete slagao ruže vjetrova, ne bi li svoju zemlju i njene ljude darivao rahatlukom i dobrotom. General je bio umjetnik patriotizma! Nije imao vremena ni talenta da čeka zahvalnost. Živio je stvaralački čin. Ali ni u crnom snu nije slutio da će postati griješnik zbog svoje ljubavi. Njegova ljubav je bila roditeljska, bespovratna, darivana u vjeri da je najveća nagrada za insana kad iza njega ostane život.Univerzum bi se raspao kad bi djeca kasapila roditelje. Civilizacija traje zbog zahvalnosti. Raspala bi se budućnost ako bismo ponižavali prošlost. Zato se danas raspadaju Bošnjaci, poput zagnojene, truhle rane. …Taj narod napušten od sebe.


General has a dream

U proljeće 2001. prvi put sam bio u Sanskom Mostu. Čudnovat grad. Miriše na vodu. U ravnici je, zelenijoj od zelene boje. Vazduh što ga pronosi Sana, umiva oči. Bistrije je. S mosta se vide ribe u Sani. Tu je normalo da ljudi i ribe žive zajedno. Sana je puna riba. Grad je pust od ljudi. Široke ulice i pokoji čovjek. Ljudi napadnom srdačnošću kao da nastoje sakriti tišinu. Nad ovim gradom ledbe neke tajne. Ima nešto nedorečeno.U prvi mah pomislim da iznad svih naših gradova u kojima su činjeni zločini ledbi taj miris karanfilčića. – Ovdje su ubili doktora Mehu, iz pištolja, sa pola metra, tijelo je ostalo satima… – kaže Mido i pokazuje spomen-ploču, u blizini mosta. – Tamo su ubili… Svud su ubijali. Grad je pun lebdećih biljega. Ubijali su i u Trebinju, Višegradu, Zvorniku, ali rane ne vidi niko. Rane osjete samo ranjeni. Grad je u ratu bio geto za Bošnjake. Od 30.000 Bošnjaka, preko 5000 se nije uspjelo izvući. Od 25. V ‘92. do 10. X ‘95. oni su živjeli život Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj. Bog sami zna koliko je teško u ovako lijepom gradu čekati smrt. Blizu hiljadu Bošnjaka je likvidirano, prema potrebi. Sretnici su deportovani. Oko 500 je dočekalo oslobodioce. Iz pravca Ključa, nakon što je ushašovio i oplijevio Kupres i Vlašić, u rodni grad je ušao general Mehmed Alagić. Činilo se da je svanulo.Ovu priču mi je kazivao Mido dok me te kišne noći vodio da vidim kuću u kojoj živi general. Noć je, učinilo mi se da je ta malehna kuća zarasla u mahovinu. Sjetio sam se kako sam davno gledao u kuću Ismeta Mujezinovića, kao da gledam samog velikog slikara. Bilo je nečeg uzvišenog u ovom gledanju generalove kuće.Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. Kao i svaki duhovan čovjek. Njegov angažman na funkciji općinskog načelnika nije bio politički, već umjetnički. Drukčije se ne može objasniti poratna renesansa Sanskog Mosta. Za nekoliko mjeseci, general je probudio volju za budućnost. Kažu, Sanjani su tada udisali jutro. Gradilo se, vraćalo se, proizvodilo se, voljelo se… Bilo je lijepo živjeti snove.
General je uputio poziv na povratak, svih. U grad su se slili prognanici iz 27 općina, da u tom ozračju optimizma čekaju povratak u Prijedor, Kozarac, Banja Luku; iz mehke Skandinavije su se vratili prognani Sanjani, u pustoš, da grade smisao života; opustjeli grad je odjednom imao 10.000 više stanovnika nego prije rata. Bio je veći i moćniji od Bihaća, po svemu. General je opčinio 75.000 ljudi. Vjerovali su u hair patriotizma. I vidjeli ga. Sanski Most je bio horizont Bosne. Zakratko. U Sanskom Mostu sam drugi put bio u oktobru prošle godine. Bio je nekakav skup. U salu je ušao general Alagić. Iz njegovog tijela je iscijeđen život, pomislio sam. Kao i iz ovog grada. On je hodao zato što je živ, a ne zato što mu se živi. Jedini titraj smisla osjetio se u sjeti okupljenih na velika vremena, kad je Sana ima svoj san.


Waiting for the light



General je umro mjesecima prije svoje smrti. Umro je od poganluka kojim je, kao kakvim đubretom, zatrpana njegova ljubav. General bi sigurno pregrmio i tu bitku da naspram sebe nije vidio hordu bošnjačkih hajvana. Nije to bio jedan vo, već stotine volova. Bila je to pojava, a ne incident. Bošnjački politički organizam je uživao u uništenju Mehmeda Alagića. Bila je to skladna erupcija smrada, razvrata, besmisla. Bilo je to ono što mi jesmo.Prvo su se nadigli da generala smijene sa funkcije načelnika i da mu sude za montiranu zloupotrebu položaja. Sudili su mu, mjesecima. Onda su se nadigli da ga, ranjenog, polumrtvog, predaju Haškom tribunalu. Neko je morao biti žrtva. U zoru, 2. avgusta 2001., kao posljednjeg otpadnika, uhapsila ga je njegova policija. U ARBiH sigurno ne postoji general koji je ispisao više naredbi o poštivanju Ženevske konvencije. Po povratku iz Haga, Sanski Most je svome generalu priredio veličanstven doček. Bilo je već kasno. Politički narod se mora buditi prije nego što podnese žrtve. General je odveć živio s onu stranu života. Čekao je da ode. Jer ovdje, među nama, ovakvima, taj moralni gorostas nije imaš šta tražiti.Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela. Bog će ga nagraditi za ono za šta ga je kaznio njegov narod. Ako se nekad Bošnjaci vrate iz otpadništva, pod okrilje Božije Milosti, razumjet će poruku generalovog mučeništva. Dotad, pojavljivat će se nur uz obale Sane. Mnogi će ga vidjeti.

(Objavljeno u magazinu „Walter“, br. 76, 19. III 2003.)

ELEZ DERVISEVIC

Kada sam na ljeto prosle godine prisustvovao promociji knjige "Bosnjaki na soski fronti" predpostavljao sam da ce biti vise nego dobro,znajuci temu a Bogami i Autora koji je (bez imalo skromnosti) moj jaran.Knjiga nije roman niti lektira vec dokument o bosnjackoj proslosti.Upravo ta hrabrost nasih ljudi u prvom svijetskom ratu koji se borise po Slovenackim vrletima soskog fronta natjera me da knjigu procitam u dahu.Ne ostade Ahmed sa "Bosnjacima" samo u okvirima i koricama knjige nego istoj toj "raji bosanskoj" posveti i blog.Prateci svakodnevno Ahmedov rad na blogeru procitah nedavno kazivanje o najmladjem borcu prvog svijetskog rata.Podsjeti me na Eleza a meni zelja da istog tog heroja priblizim zalihovackoj raji.
Puna nam Bosna i Hercegovina Eleza a meni zelja da se kroz kazivanje i pricu o Dervisevicu,Austro-ugarskom borcu, prisjetimo svih onih heroja sto u zadnjem ratu dadose svoje hrabre zivote,prvi put u istoriji,ginuci za svoju domovinu,Bosnu i Hercegovinu.



Iz knjige »Bosnjaki na soski fronti«
http://bosniaks.blogspot.com/
Autor - mag.Ahmed Pasic

Elez Dervisevic

Svojevrstan fenomen bio je ,svakako 11-godisnji Elez Dervisevic iz okolice Bjeljine,koji se borio u 1. bataljonu 91.puka.Bio je to najmladji vojnik prvog svjetskog rata.
Kako je Elez tako mlad uopste dosao u vojsku? Kako je dosao u Sloveniju? Sta se desilo s njim? Gdje je danas?Pogledajmo njegov put.
Mali Elez Dervisevic se rodio u trgovackoj obitelji u Bjeljini,tada bogatom mjestascu u sjeveroistocnoj Bosni.Otac Sulejman-Aga Dervisevic bijase bogati trgovac koji je se odlicno brinuo za svojou obitelj.Elezova majka bila je Munevera.Imao je takodje i dva brata Mehmedaliju i Osmana te sestru Safiju.

Elezov otac - Sulejman Aga Dervisevic

Mnogobrojna familija Dervisevic pred prvi svjetski rat u Bjeljini,BiH (privatna zbirka Eleza Dervisevica - mladjeg)

Na pocetku 1.sv rata Ademaga Mesic,bogati zitelj Bjeljine,uvidjeo je opasnost koja je prijetila iz Srbije,te je sam finansirao naoruzavanje dobrovoljaca koji bi zastitili Bjeljinu od srpske vojske.Toj vojsci od 450 dobrovoljaca pridruzio se i Mehmedalija,Elezov brat.Neki od njih su pokusali preci Drinu te u malim camcima zaplovili ka drugoj obali.Mali Elez koji tad nije imao niti 12 godina,sa Bosanske obale rijeke pratio je akciju.Ubrzo su se sa druge strane zaculi srpski mitraljezi koji su pokosili vecinu pripadnika te odvazne vojske.Medju njima je bio i Mehmedalija.Vidjevsi sta se desilo u Elezu se probudila zelja za osvetom.
Kada je Italija u maju 1915 god.najavila rat Austro-Ugarskoj,u Brezovom Polju,25 km udaljenom od Bjeljine nalazio se 1.bataljon pjesadijskog puka br.91.Bili su to Česi i ubrzo dobise naredjenje da moraju ici na soski front.Lokalno stanovnistvo i vojnici su se medjusobno dobro poznavali te je Alojz Martinek,poveljnik puka,molio poveljnika tamosnje zastitne jedinice da iskoristi Eleza kao »vodica« preko Save i Slavonije do ukrcavanja bataljona u vlak.Kad se vojska ukrcala medju njima je bio i mali Elez.Voz je krenuo i vec je bilo prekasno.Elez je otputovao na front i postao vojnik.

Elez i oficir Alojz Martinek

Na pocetku mu Martinek nije dozvoljavao odilazak na bojiste.Umjesto toga prenosio je poruke,pomagao u kuhinji,uzimao podatke od ranjenih itd.Jednog dana ga je,u strogoj tajnosti,zapovjednik mitraljezaca uzeo sa sobom u akciju da bi ovaj vidio Bosnjake u akciji.Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bosnjaci iz BH3 puka napali i pregazili Italijanske polozaje.Bio je opcinjen.Konacno je okusio istinsku akciju.Jos istu noc je bio strazar na polozaju i kasno u noci ispred sebe zacuo korake.Odmah je obavjestio zapovjednika.Zajedno odose provjeriti sta se dogadja i ubrzo primjetise nepoznate sjenke.«Ruke u vis!!!« povikase.Zarobili su tri Italijanska vojnika koji su zeljeli prebjeci na Austijsku stranu.Kada su ih doveli u komandu Martinek je ostro kritizirao Eleza zbog odilaska na borbenu liniju iako se novost o tome da je zarobio tri Italijana rasirila kao bljesak.Elez je bio ponosan.
Vec slijedeceg dana uslijedila je nagrada.Postao je desetar!Sa 14 god. Bio je najmladji desetar u Austro-Ugarskoj vojsci.Elez se borio na »Mrzlem Vrhu«-(Hladnom Vrhu) u Krnskim gorama.Tamo je dosta cesto susretao svoje Bosnjake kojih je na toj teritoriji bilo vise hiljada.
Malom Elezu uzor je bio slavni Hadzi Osman-aga Grabcanovic,nosioc zlatne medalje za hrabrost.I on je bio iz Bjeljine.Zajedno su se borili u jedinici a Hadzi Osman-aga je bio poznat po tome da je u borbi prsa u prsa koristio samo buzdovan i noz.Kad su ga upitali :«zasto«,odgovorio je :«Pse treba pobiti«.Zajedno sa Osman-agom na ratistu je bio i njegov bratic Jusuf,takodje nosioc zlatne medalje za hrabrost.Elez je veoma rado bivao i provodio vrijeme sa svojim sunarodnjacima.Kasnije kad je vec bio u Badenu kod Beca cuo je zalosnu vijest.Osman je poginuo na strazi od zalutalog metka nakon sto je nepovrijedjen prezivio tolike bitke.Kismet.
Nakon 19 mjeseci ratovanja na soskom frontu ranjen je i Elez.Desilo se to na Mrzlem Vrhu kada ga je u bitci,u donju vilicu pogodio geler.Odvezli su ga u Bec u bolnicu.Njegovi saborci su se dostojanstveno oprostili od njega.Komandant Martinek mu je poklonio svoj dzepni sahat s rijecima«Za uspomenu mom hrabrom sinu«
Najmladji vojnik Austro-Ugarske vojske u Becu je privukao dosta paznje i na zahtjev nadvojvotkinje Isabelle,Vrhovna komanda je Elezu dodijelila licnog imama iz kasarne Rossaner,koji ga je ucio osnovama islamskih propisa.
Sam Elez je kasnije kazivao kako su ga svi preupitivali o tome kako je bilo na frontu,kako je ranjen itd.Tesko je odgovarao,boljela ga je vilica.U Becu su ga odveli u vojnu bolnicu br.1.
Nadvojvodkinja Issabele ga je redovno obilazila i javila Elezovoj majci (Elezov otac je umro pred rat)da je Elez pod njenom zastitom.I mati je dozvolila da Elez ostane jos neko vrijeme u Becu da bi se mogao izskolovati.

Karl,njegova majka Ernsthaler i Elez


Kad su Eleza otpustili iz bolnice odveli su ga u dvorac Weilburg u Badenu kod Beca.U dvorcu je zivjela obitelj Ernsthaler koja je slijedecih par godina brinula o Elezu.Upisali su ga u kadetsku skolu u Bratislavi koju je par godina kasnije i uspjesno okoncao.Obitelj Ernsthaler je imala sina Karla,Elezovog vrsnjaka koji je kazivao da bi Elez na putu od skole do kuce stalno bivao njihov «zapovjednik« te da su neprestrano nekoga "napadali".
Jednog dana se desio zanimljiv dogadjaj.Imao je srecu da je bio prisutan kada je Bugarski kralj Ferdinad dolazio u posjetu Austrijskom kralju Karlu.Kada je Ferdinand ugledao malog Eleza sa fesom na glavi upitao ga je:«Jesi li ti Turcin?«,A Elez mu odgovorio kao iz topa:«Ne,ja sam Austijac,ja sam Bosnjak«.Kralju je odgovor bio toliko simpatican te ga je zamolio da podje sa njim u setnju.
Na kraju rata Elez se vratio u svoju Bjeljinu.Ubrzo je shvatio da su dosla druga vremena i da se preziralo sve ono sto je doskora bilo hvale vrijedno.Nisu mu priznali skolu pa mu je u tome pomogao jegov stari prijatelj Ademaga Mesic te je dobio zaposlenje u Muslimanskoj trgovackoj banci u Bjeljini.
Godine 1925 posjetio je svog prijatelja Karla,zatim svoju nadvojvotkinju Issabele koja je tada zivjela u Madjarskoj.Kao poklon dobio je 5000 forinti.Kad se vratio kuci s tim novcem je ustanovio sopstvenu firmu koja se bavila izvozom poljoprivrdnih proizvoda.I uspjeo je.Posao je cvjetao.Do drugog svjetskog rata.
Elez Dervisevic kao vojnik austro - ugarske vojske


Elez Dervisevic je dobitnik brojnih odlikovanja za hrabrost.Izmedjuostalog dobio je Srebrnu medalju za hrabrost 2.razreda,Bronzanu medalju za hrabrost,Medalju za vojne zasluge i Kriz Karlovih jedinica.
Kasnije sam saznao da je Elez Dervisevic nakon rata otisao u Siriju gdje je u Sirijskoj vojsci imao cin majora u rezervi.Tamo je prije par godina i umro.Sahranjen je u Damasku.Njegova kcerka Nesima jos uvijek tamo zivi a njegov unuk,takodje Elez Dervisevic (mladji),koji mi je poslao fotografije svoga djeda,danas zivi u Spaniji.

Vecinu podataka sam nasao u Schachingerrovoj knjizi »Die Bosniaken kommen«

mag. Ahmed Pasic

SULTAN EL - FATIH I KAMENGRADSKA MUSALLA

Zaista ce Konstantinopolj (Carigrad-Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajac, divna li je njegova vojska.

Hadis

U ranu zoru 29-og maja 1453 god,osam stoljeca nakon izrecenog hadisa poslednjeg Bozijeg Poslanika Muhameda s.a.v.s,hadisa u kojem je prepoznao sebe i vakat u kojem je zivio,Mehmed II Han El - Fatih sa svojom vojskom ugasi baklju Istocnog Rimskog carstva i Vaseljenske patrijarsije te osvajanjem dotadasnjeg Kostantinopolja najavi novi period sirenja Islama.

Dotadasnji Kostantinopolj postade Istambul (Islam bul - cvijet islama).

Tada dvadesetogodisnji Sultan Mehmed ostvari eto nevjerovatan poduhvat a samo deset godina nakon tog dogadjaja El - Fatih (Osvajac) prosiri Osmansko Carstvo i na Bosnu te tako srce Balkana obogati i ispuni Islamom.

Postoje sigurne predaje u kojima se govori o tome da je noc prije ulaska u Bosnu Sultan Mehmed El Fatih usnio san u kojem je vidio vatru i oko nje trojicu casnih ashaba, kasnijih halifa: Ebu Bekra, Osmana i Aliju.

Kad se probudio, pitao je sejha Aksemsudina znacenje sna.

Evo sta mu je sejh odgovorio:

Osvojit ces Bosnu. To sto si sanjao vatru znaci da ce u njoj gorjeti plamen vjere. To stos i sanjao Ebu Bekra znaci da ce Bosna biti zemlja iskrenih ljudi koji bogatstvo nece stediti za dobrobit islama. To sto si sanjao Osmana znaci da ce Bosna iznjediriti dosta ucenjaka i lijepoga morala. To sto si sanjao Hazreti Aliju znaci da ce ta zemlja Carevini dati dosta ratnika koji ce krociti stopama casne porodice Muhammeda a.s.

Steta sto nisi sanjao Omera, radijallahu anhu, jer to znaci da u Bosni nikada pravde biti nece i da ce se njen narod uvijek morati boriti za nju!

I,desi se.

Prosiri se Osmanska Carevina,a pravdu jos uvjek trazimo.

Sultan Mehmed El Fatih osvoji Bosnu a iz tog vakta poznata je tzv. AHDNAMA tj.najstariji dokument o ljudskim pravima u istoriji kojeg je dao napisati sam Sultan a u kojem se kaze:

Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržaća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovjedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika - raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim nitko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje.
Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprostaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni.

Pisano 28. maja 1463.
Na granici Milodraža
Fatih sultan Mehmed

Pohodivsi Bosnu sa svojih 250 000 askera na pitomoj kamengradskoj dolini kljanjao je džumu namaz i za tu priliku dao podignuti musallu (prostor za obavljanje vjerskih obreda na otvorenom) koja na sreću i danas svojim postojanjem, kao posljednja sačuvana musalla iz tog doba na Balkanu, svjedoći o ovom velikom događaju.

Tako je Kamengradska Musalla i dzuma namaz prvog petka u mjesecu julu uvrstena u takvim tj.kalendar Islamske Zajednice u BiH.

Tog dana na podrucju medzlisa Sanski Most nigdje u dzamiji se ne klanja dzuma - namaz, nego u sjecanje na dolazak Islama i Sultana koji ga u Bosnu donese, dzuma se klanja upravo ondje gdj je i Sultan El - Fatih svojevremeno klanjase.

E, upravo ta musalla, njen značaj i vrijednost, biser je kulture i naslijeđa oko kojeg su se okupili džematlije Kamengrada i cijelog medžlisa Sanskog Mosta a slobodno možemo kazati i Krajine pa i čitave Bosne i Hercegovine, te oživljavajući nekadašnju tradiciju ovog kraja njeguju sjećanje na ovaj slavni trenutak iz svoje daleke prošlosti pretačući ga u jednu manifestaciju dostojnu svega što ona simbolizira, pod nazivom Musalla Kamengrad.

Manifestacija - "Musalla Kamengrad" ove godine se odrzava od 1-og do 4-og jula. I evo dok zavrsavam ovo podsjecanje na Sultana i musallu "ugazih" u prvi juli,prve sahate prvog dana ovogodisnje manifestacije. Aferim.

Ako bih ista imao "zahatoriti" Sultanu El Fatihu bilo bi to sto nije usnio i Omera r.a.

Da je Bog'do. Mozda bi nam danas svima lakse i ljepse bilo.

Allah najbolje zna.

LJILJANE ZLATNI

Svoje kazivanje o rahmetli Amiru Zilicu mogao bih da zapocnem od bilo koje godine naseg zivota.Druzili smo se odkad se znamo,a upoznasmo se ni sam ne znam kad.Toliko unazad niti pomocu retrovizora ne mogu vidjeti.
Generacija smo 69,samo sto mi Amir "pobjeze" ranije u osnovnu skolu,sa 6 god. starosti.Nije to bio razlog da se druzenje ne nastavi kroz osnovnu skolu i ucvrsti u srednjoj.Skolu zavrsismo skupa.Ja zanat on tehnicku.Te 87-e na "Maturskoj veceri" u hotelu Sanus opet skupa.Te veceri ja ga pobjedio u igri "ko ce prije".Sa rukama na ledjima,sjedjevsi za stolom morali smo jesti sampitu iz tanjira.Ja se satrah jeduci,gledam ispod oka i ..."utece" mi Amir.Kraj.Nakon toga moji iz razreda me podigose u zrak i vele :"Pobjedio si,Amir se sluzio rukama".Onako brljavi,odosmo do kupatila na umivanje,opet skupa.Sve te srednjoskolske godine prodjose me nekako na brzinu.Sa Amirom i omladinom spremnom na druzenje i pomoc bilo je to jedno lijepo vrijeme.Vrijeme rahatluka.

Za svo to vrijeme od Amira nisam cuo da je i o kome govorio ista negativno.Volio se saliti i najcesce na svoj racun.Tih tinejdzerskih godina nauci Amir svirati gitaru.Tamburali smo po malo.Svirali u parku najcesce sa Kemom,Arminom i Hamedom.I upravo po ugledu na nesto stariju generaciju:Fehim Besic,Zlatan Kadic,Muhamed Hadzalic,Kemo Arapovic i Armin Avdagic "prikopcasmo se i mi na struju".Tako ja ,Amir i bubnjar Adnan Cordic zapocesmo na Domu u drustvenim prostorijama,neku svoju svirku.Ne znam ni kako ni zasto,al' Ado veli."Nek' se band zove >Ratna Sirocad<".Odsvirasmo mi svoje na brzaka. 87-e nas dvojica dobismo poziv iz Sanskog Mosta iz vojnog odsjeka.Odemo,javimo se,opet skupa.Ne sjecam se ko nas je tad primio al' radilo se o tome da smo nas dvjica od strane toga i toga,zbog toga i toga te tih i tih razloga,tralala...predlozeni da na odsluzenje vojnog roka idemu u SRO tj.skolu rezervnih oficira u Bilecu.Nakon poduzeg razgovora i generalija,podataka i o pradidu,vele ."Imate par dana da razmislite o sveme pa kad skontate dodjite da potpisete".Po izlasku iz kancelarije ja sam reko:"Amire ja ne idem", a on veli:"Ja cu ici".Nakon par dana potpisemo izjave i marta '88-e pravac u JNA.On u SRO Bilecua a ja u Travnik-tehnicka sluzba. Dopisavali smo se i tako bili u vezi.Kroz to vojevanje meni je bilo lakse.Poslije mi Amir pricao o disciplini i napornim vjezbama i kapetanu Kovacevicu koji je potomak Save Kovacevica i fizickim pripremama koje su bile itekako naporne. Znam da je to Amir lahkocom podnosio jer volio je uniformu,volio je vojsku. Nakon vojske nadjosmo se u Sloveniji.U ljubljani.Opet skupa.Malo zatim ja produzih za Austriju.Tad nam se putevi razidjose i vise nikada nismo bili skupa. Kao jedno fino odgojeno djete i clan ugledne familije Amir je tokom cijelog svog zivota bio na raspolaganju drugima.Bijase predodredjen da bude od pomoci svima oko sebe. Pred samu hucku i gangulu,pred Bajram 92-ge ja iz Austrije u Majdan a Amir ostade u Sloveniji. Zarati se. Ne mogavsi sjedjeti skrstenih ruku juna '92-ge vrati se Amir svojoj BiH.Zbg nemogucnosti vratiti se i u Sanski Most nasao se u starom Vezirskom gradu Travniku. Zamjenio je tada kompletan nacin zivota.Sredinu,drustvo... Zamjenio je slobodu za rat,bezbriznost i roditelje za armiju,brata za jarana iz rata izvjesnost za neizvjesnost... U zelji da jos jednom pomogne svima oko sebe,obuce uniformu,podje u rat i stade na suprot Bosanskom hasumu.Radio za BiH ono sto je odlicno znao.O ratnom putu Amira Zilica puno sam cuo i procitao.Sad bi bilo najbolje da pricu o Amirovom ratnom putu nastavi neko od jarana koji su sa Amirom bili u rovu i svjedoci zbivanja.Svjedoci rata sa prve borbene. Na svom ratnom putu Amir se,dakle juna '92-ge vratio u Travnik. 25.11.'92-ge na dan osnivanja 17 Krajiske brigade nasao se na celu Drugog bataljona 17. Krajiske brigade.6-og januara 1993 zavrsava se Amirovo ratovanje.Ostade jedan ne dosanjan san.Na Visockom ratistu,prilikom izvidjanja biva pogodjen od strane neprijateljske prage.Bio je to pucanj smrti,kobni pucanj za kapetana Zilica. O Amirovom djelu i vrijednosti onoga sto je za BiH ucinio najvise govori Zlatni Ljiljan,orden za hrabrost koji mu je posthumno dodjeljen. Te ratne '92-ge dok sam bio u Majdanu nisam niti slutio da je Amir u Travniku.Decembra 92-ge iz Majdana izidjoh u Sloveniju,Ljubljanu,i tad saznadoh da je Amir u Bosni.Upravo tih dana trebao je doci u Sloveniju.Da ga vidim nakon skoro dvuje godine. Odjedanput,kao grom iz vedra neba:"Poginuo Amir Zilic."Kako povjerovati?Da li povjerovati?Ama dal' ima neko ko bi se na taj nacin smio saliti?Ubrzo od Indira saznadoh da je istina.Tada u mislima pocese da mi se vrte slike naseg djetinjstva i sve ono vrijeme provedeno skupa.Tesko mi pade spoznaja da vise necemo biti skupa. Ne dugo nakon toga,s pocetka mog muhadzerskog zivota u Njemackoj,nastadose i stihovi o mom rahmetli jaranu.Procitah clanak iz Ljiljana o pogibiji rahmetli Amira pod nazivom "Kapetanu sa osmjehom" sto ga je,cini mi se napisao Pepi. Tako sam i ja naslovio ono sto mi je tih dana iz srca poteklo i slilo se u stihove posvecene mom nikad prezaljenom jaranu. Ovih dana,na moju veliku radost upravo te stihove je odsvirao i otpjevao Sead Mesic te ih na taj nacin priblizio siroj javnosti.Dragi Sejo,hvala ti.
Dragi moj Amire.
S istom tugom i bolom ja i dalje zivim.Sve one godine zajednicki prozivljene ne daju mi da se smirim.Hocu da znas da imaju jedni ljudi koji te nikad nece i ne mogu prezaliti i zaboraviti.Medju te ljude ja ubrajam i sebe,nek' mi je Allah Svjedok. Dragi moj Amire ja sam ti danas ozenjen.Imam troje djece.Kad je upoznao tvoje roditelje,moj starji sin,Elmedin ih je poceo zvati dido i majka.Upravo tako ih zove i moja cerka Azra.Ahmed je danas star dvije hefte al' insa'Allah,cim bude saznavao imat' ce i on tu cast da upozna majku Tesmu i didu Abdulaha-Dulu.Vremena se izmjenila,u zivotu se dosta toga promjenilo al' ono s cim ja zivim i moje misljenje o tebi nece moci niko na dunjaluku da mi izbije iz ove moje glave.Ti si dragi moj Amko otisao u istoriju a moja je zelja da mi djeca tebe i u skoli uce.Ovdje to ne mogu,tudjina-rekao bi covjek,al' se iskreno nadam da u S.Mostu u skoli koju smo pohadjali,skoli koja tvojom zaslugom nosi tvoje ime,djeca uce i veoma dobro znaju ko je heroj Amir Zilic.Volio bih cuti da se u skolama u BiH izgovara tvoje ime.Sad su nam u Bosni stranci sto nas uce nekoj "savremenoj" istoriji i "istini" koja se njima dopada.Nije to ono zasto si dao svoj zivot.Znam da nisi poginuo za ono sto nam sad utrpavaju.Ja znam da si poginuo za slobodnu BiH od agresora,cetnika i to je istorija koju Bosnjo treba da zna i da nikad ne zaboravi. Kao sto nikad necu zaboraviti sva ona istrcavanja na gasenje pozara oko Majdana,svirku u parku,sveono zajednicko i lijepo sto nam se izdesavalo - isto tako necu zaboraviti sjecati se tebe.Necu zaboraviti pricati svojoj djeci o tebi i istini za koju si dao svoj mladi zivot.Volio bih da i moja djeca imaju tako dobre jarane ko sto sam imao ja.Necu zaboraviti otici kod Dule i Tesme kad god to budem u mogucnosti.Necu zaboraviti zamoliti Dragog Allaha da ti se smiluje,da te nagradi za tvoja velika djela.Necu zaboraviti zamoliti Ga da ukabuli tvojoj majci sve ono sto ti u Kur'anu prouci. Ja molim Dragog Allaha da se smiluje Bosanskim gazijama,najboljim sinovima,sehidima i da vas sviju nagradi lijepim Dzennetom,amin.

"KAPETANU SA OSMJEHOM"

Ne vidjeh ga zadnje dvije (godine)

I nikad' ga vidjet' necu

Dusmanin mu zivot uze,

Zivio je 23-cu.

I nemogu jos da shvatim da ga vidjet' necu vise,

Grijalo nas isto sunce

I kvasile iste kise.

Rodismo se 69-te

I vazda smo bili skupa,

Pjevali smo i svirali to zna i u parku klupa

Citao mi misli vjesto

K'o sto niko znao nije,

Vec unaprijed on je znao

Sta se smije sta ne smije.

Zahvati nas gadno vrijeme

Nas dvojicu-nase dane,

Ja se nadjoh u Majdanu a on ode u Ljiljane...

U Ljiljane da se bori

Sa ostalim ljiljanima

I u Majdan da donese

Pticu mira jaranima.

Ne dade mu dusman kleti

Da ostvari snove svoje,

Pogin'o je boreci se

Al' ljiljani njegovi stoje.

S dusom kao od olova

Ja sad svoje dane zivim

Kad jarana moga nema

Zar zivotu da se divim?

Teske dane prozivljavam

Dok me biju hladne kise,

Kapetana sa osm'jehom

Zar vidjeti necu vise???

Dok stihove ove pisem

Moje srce bodu macem,

Njegov mezar ne znam gdje je

Al' u dusi gorko placem.

Uspomena ostade mi

Na njega i nase dane,

Mnogo toga druze ima

Al' u srce sve to stane.

Dani nasi u mom srcu

U albumu stoji slika

Od Amira mog jarana -njegovog' dragog lika.

Njega eto vise nema

To je garant ruzan san

Sve se nadam vratice se

Sa osm'jehom kapetan...

muhadzerluk - 1993-Saarbruecken

Pjesme Seada Mesica - ovdje -

Abdulah Talundzic

Covjek kojeg sam upoznao ne tako davno.Poslije rata,kad se iz
Beograda vratio svojoj kuci,u Majdan,u zasluzenu penziju.Penziju zaradjenu van Bosne i Majdana.
Velika mi je cast i zadovoljstvo sto sam imao priliku upoznati ovog covjeka,covjeka kod kojeg' nije bilo "suplje price".Svaka rijec mu je imala svoje mjesto.Sa njim nisam pricao npr.o fudbalu-Ligi Sampiona,al'svakako mislim da bi me i tu "matirao".U relativno kratkom vremenskom roku imao sam cast dio svog zivota prozivjeti i proboraviti uz Abdulaha.Druzenja,muhabet a narocito sretanja u dzamiji ostace mi u pamcenju do kraja zivota.Dzume namazi i Ramazanske teravije uz Abdulaha bijahu mi posebnost. i upravo ta posebnost mi je priblizila Abdulaha toliko da mi je veoma drago kazati da je Abdulah Talundzic bio moj jaran.Dragi Boze hvala Ti.
Sve sto mogu da kazem o tom covjeku je samo najljepse i cini mi se da je sto posto uredu konstatacija da taj covjek nije uzalud zivio.Za svog' zivota Abdulah je ostavio dosta iza sebe.Pisao i ostavio nam mnogo a ja bih se za sad zaustavio na poeziji.
Nije mi cilj da pisem samo o licnim emocijama prema tom covjeku,iako bih o tome mogao pisati do sutra.
Ne mogu se niti "gurati" da pisem o njegovom privatnom zivotu,a sto se tice poezije,umjetnosti i pisanja i za to imaju kompetentni ljudi koji su odavno dosta rekli i napisali.Moja zelja je da sakupim tekstove o Abdulahu i tekstove sto ih je on napisao da bismo bili svjesni velicine sto je hodala Majdanskom carsijom.
Dragi moj jarane.Iako te nema sa nama-u carsiju i u dzamiju k'o da vazda dolazis.Nekako,k'o da nigdje nisi otis'o.Il' na kratko,pa ces brzo doci.Ne da se ne mogu pomiriti stim da si preselio,na ahiret insa'Allah,nego jednostavno svakim mojim dolaskom u Majdan sve iscekujem "Sad ce Abdulah kraj Cemerlije niz Gracan'cu."Zelja mi je da nam se nasi dragi Majdanci i svi oni koji su te poznavali osjecaju ovako poput mene i da te se svi sjecaju ovako kao ja tj.onako kako ti to i zasluzujes.Zato mi je zelja da na neki nacin ovim svojim udjelom ocuvam sjecanje na tebe i tvoj rad na kojeg smo svi ponosni.Molim Dragog Allaha da mi u tome pomogne a da tebi podari lijepi Dzennet i u njemu deredzu,onu visoku,koja ti i pripada.Amin.

Procitaj vise

A GAZIJA COVJEK BIO

U sjecanje na generala Mehmeda Alagica
( 08.07.1947-07.03.2003)




Kako poceti pisati i opisati nesto i nekog' koga se ne da tako lahko "svrstati" u redove jednog teksta?!
Pisati o generalu Mehmedu Alagicu je utoliko teze jer o tom se covjeku ima toliko toga kazati i napisati,te je zato svaka sitnica mnogo bitna.Ustvari kod gen. Mehmeda Alagica nema sitnica.
Osjecam potrebu da nesto kazem,napisem a vec sad' znam da je to iskusenje u pravom smislu rijeci.Stvar mi olaksava cinjenica da pisem o covjeku koji mi je oslobodio Sanu,moju opstinu.
Bio joj na celu nakon rata,zivio za nju,za nju ginuo i od nje umro.
8. jula 1947 god. rodio se Mehmed Alagic u Fajtovcima od oca Redze i majke Fermane.Tako poce svoj ovodunjalucki put mali Meho i ne sluteci kako ce zivot dalje teci.
Zavrsio osnovnu skolu u Fajtovcima,gimnaziju u S.Mostu.Oktobra 1960 odlazi na vojnu akademiju u Beograd.Nakon dvije godine opste akademije vraca se u Banja Luku na oklopno-mehanizovana orudja.
Vojska mu dakle postade zivotno opredjeljenje a uniforma usud.
Na samom izbijanju BeHa belaja sto rat se zove,92-ge, oformljeni i uspjesni oficir Mehmed Alagic stavlja se na raspolaganje armiji BiH.
Njegov put,put oficira JNA vodio je preko Banja Luke,Sombora pa opet Banja Luke gdje je bio nacelnik ŠRO-a,zatim Rume gdje je bio komandant oklopnog bataljona i komandant kasarne,Subotice,Zrenjanina i na kraju 27-og februara 1991 dolazi u Banja Luku.Tad napustio JNA,za sva vremena.
Na svom daljem putovanju, 13 januara 1993, jednu heftu nakon pogibije rahmetli kapetana Amira Zilica,dolazi u Travnik.Stupio je u redove 17.Kraiske Brigade.
Svojim dolaskom ustrojava vojsku i inicira formiranje 7-og Korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Unaprijedjen u cin generala Armije BiH i sam se nasao na celu korpusa.
Zapocinje Mehmedov trnovit put preko Travnika i Vlasica do Sanskog Mosta.Sa herojskom vojskom,a i moj Stari Majdan ima medju svojim stanovnicima "Mehmedove momke",ostvarivao je general uspjeh za uspjehom.Ne moguca misija bilo je oslobadjanje Vlasica.Tad je General Alagic "skinuo kapu RS-a".Tako je Vlasic nazvao zlocinac Karadzic.Meho je tad skinuo i sutnuo a Radovan je i dan danas trazi.Izgleda da je jos nije nasao cim se ne javlja?!
Oslobodio zatim Kupres.Preko srednje Bosne,u oslobodilackom pohodu pod nazivom "Sana 95"
udruzenjem sa pripadnicima 5-og Korpusa Armije BiH u noci 9 na 10-i oktobar 1995 god dolazi do oslobodjenja Sanskog Mosta-Sane.
7-mi i 5-i Korpus,Mehmedova i Atifova raja,a i medju "Atifovim momcima" bijase i mojih Majdanaca,oslobodise sto oslobodise.Oslobodili bi jos ko zna koliko i ko zna dokle da se ne "isprijeci" medjunarodna politika od koje BiH ni danas nije rahat.Isprijecio se svjetsko rjesenje rata upakovano u"Daytonski mirovni sporazum".Kako bi dalje bilo da ne bi Daytona mozemo samo nagadjati al' obavjestajni podatci u to vrijeme su govorili da su stvorene izvanredne prepostavke za oslobodjenje Bos.Novog,Prijedora,Bos.Kostajnice,Bos.Gradiske i B.Luke.
Oslobodjenom Sanskom Mostu prvi nacelnik bio je Mehmed Alagic.Sana postade utociste Bosnjacima iz 60-ak BiH opstina.U tom vremenu pocinje jos jedan trnovit put Mehmeda Alagica.Naime,kod kuce,u Sani dozivljava ono sto ni sanjati nije mogao.Mozda ne znajuci da se u politici "lakta" i ispod hastala "u cjevanice" udara biva iznenadjen i zatecen postupcima ljudi kojima je bio okruzen,ljudi koji su mu bili preblizu.
Znamo i svjedoci smo sramnog sudjenja u Bihacu i presude po kojoj general Alagic biva optuzen na 4 god. zatvora.
Ne stisa se bura a obrusi se jos jedna lavina na sina Bosanskog,krajiskog. K'o teret za Haag prilijepise mu jos jednu nebulozu.Optuznica veli: "odgovornost za ratne zlocine u srednjoj Bosni".Kako samo "poletise" specijalci da ga hapse,k'o da je,tobe Jarab',ratni zlocinac.
Dolazio Mehmed cesto u Majdan.
Dosta puta sam gledao kako prolazi mahalom dok je dolazio ili se vracao od jarana Fehima.
Zimi bismo ja i moje komsije,Refko-Eta,Meho i Edo,dok bismo cistili snijeg iz avlija i ispred kuca govorili."Generale,kad bude plata u komunalnom u Sani i mi cemo doci da stanemo u red".Mahao iz auta,usporavao,zastajao.pozdravljao.
Dolazio cesto u Majdan u dzamiju na Bajram.Dolazio u "generalovu dzamiju" a mi mjestani bivali pocasceni njegovim dolascima.Nakon klanjanja Bajram-namaza,cestitanje.Rukovanje sa generalom bijase bajramluk.Njegova krupna ruka i cvrsti stisak vazda mi bili nekako k'o hedija.Na otvoru dzamije u Starom Majdanu 1998 god. skupila se masa.Puna carsija,ocekuju se zvanice.Dolaze general Atif Dudakovic,general Sakib Mahmuljin,general Fikret Cuskic i general Mehmed Alagic.Tada u svom govoru reis Mustfa ef.Ceric veli:"Kad sam cuo da se dzamija u St.Majdanu zove 'Generalova','Generalska' bilo mi malo cudno.Al' sad kad' vidim vasa cetiri generala sve mi je postalo jasno."






Uradili su generali za nas puno.Sta smo mi uradili za njih?Sjetimo li se Mehmeda fatihom?

Ucinio general mnogo u svom' zivotu.Bio je to veliki vizionar.Planirao mnogo i gledao dalje nego sto obicni covjek moze "dobaciti".Realizirao mnogo projekata a ovaj put bih pomenuo knjigu "Zlocin je zaboraviti zlocin".Vele."Sto nije zapisano kao da se nije ni dogodilo".
Utoj knjizi je opisana opstina S.Most i njena stradanja od 1992-ge do 1995-e.Zapisalo se,desilo se.
Izbacise nam "medjunarodnjaci" iz udzbenika:agresora,agresiju,ustasu,cetnika,genocid...Uce djeca neku modernu istoriju i povijest,al' zahvaljujuci generalu Alagicu ostade,u knjigu,upisana cista istina.Da je Bog dao pa da nam svaka BiH opstina ima takvav zapis.
Nakon hapsenja i odlaska u Haag general Mehmed Alagic biva pusten da se brani sa "slobode".
I opet,nakon jos jednog dana provedenog u Majdanu i povratka u S.Most u vecernjim satima 07.marta 2003 god. prestaje da kuca njegovo veliko srce.Srce gazije,heroja,slobodara i oslobodioca.Moglo je to srce podnijeti mnogo al' nepravdu i ravnodusnost Sansku nije moglo.Kad kazem "Sansku" ne mislimna raju.Raja je znala i zna ko je Mehmed Alagic.Voljela ga je i voli ga.
I dobro rece pjesnik "Sta to Mehi uradise,a gazija covjek bio..."

Sad kad te nema dragi generale,ostaje sjecanje na tebe,uspomena u srcu i dova iz duse,na usnama sa kojom molim Allaha Milostivog,Samilosnog da te nagradi za tvoja velika djela i da ti podari lijepi Dzennet.Amin