O NAMA BOŠNJACIMA

O NAMA BOŠNJACIMA
piše: prim dr . muhamed Saračević

Ma koliko svi mi koji živimo u BiH i dijaspori smatrali da imamo pravo teoretisati o bosanstvu, bošnjastvu, vjeri, politici, socijjlnim, društvenim i kulturnim aspektima života, trebali bi biti svjesni činjenice da je  već krajnje vrijeme, da se suočimo sa istinom i konstatujemo neke činjenice o nama.

Prvo, da postavimo sebi nekoliko pitanja:
Da li imamo realnu sliku sami o sebi?
Da li smo išta naučili iz historijskih iskustava?
Da li smo korektni jedni prema drugima i da li smo iskreno voljni za jedinstvo i zajednički nastup?
Da li zavidimo jedni drugima i da li smo spremni da stanemo iza pojedinca i da ga podržimo?
Da li smo mi sazrela nacija i da li smo zaslužili da u svakom pogledu budemo državotvoran narod?
Da li smo mi uistinu vjernici i koliko se bojimo Boga?
Da li smo mi školovan ili neuk narod?
Da li smo mi…………….?
Toliko je mnogo pitanja koja traže odgovore da bismo spoznali sebe i da bi znali gdje smo danas i što nas to čeka sutra.

Da krenemo redom.
Naša slika samih o sebi (Bošnjaka) je maglovita. Mi i poslije hiljadu godina borbe za svoj indentitet nismo sigurni što je odgovor na to pitanje. Skoro 600 god. poslije dolaska Turaka u Bosnu i definisanja našeg vjerskog opredjeljenja, prolaska kroz historijske lomove i uticaje, doživljene genocide, otimačine,  nametanja tuđeg indentiteta, nametanja da smo sve ono što drugima odgovara, kada smo na kraju ginuli za svoj opstanak i kada je izgledalo da smo našli sebe, pokazalo se da smo opet počeli da se gubimo.
 Nismo naučili iz historijskog iskustva da smo nakon svakog egzodusa i teritorijalno i indentitetom sve skučeniji, i tuđi. Nismo naučili da smo sami sebi najpotrebniji, što ne isključuje da smo istovremeno otvoreni i prema drugima, i da treba da budemo oprezni da nas iz iste rupe dva puta ista zmija ne ujede.
Zavidni smo , ne dobronamjerni, sumnjičavi prema svojima, a naša dobronamjernost prema tuđinu je znak naše nedozrelosti. Tuđini koji su vladali nad nama, koristili su našu spremnost da se prodamo za sitne pare. Zbog vlastite egzistencije, spremni smo da udarimo na vlastitog brata. Za zrno pozicije spremni smo na izdaju, mimikriju, podčinjavanje i vlastitom krvniku. Takvim odnosom, udaljili smo se od sebe, od jedinistva, od zajedničkog cilja. Postali smo sami sebi najveći neprijatelji. Nejedinstvom i ličnim interesima postali smo zmaj od papira (ukoliko smo ikada i bili zmajem).
Ne priznavanjem boljeg, ne priznavanjem autoriteta, doveli smo se u situaciju da nemamo lidera, da nemamo cilj i da ne znamo koji nam je sljedeći korak. Lažemo sebe da smo faktor, da je nekome stalo do nas, da će neko doći i riješiti sve naše probleme.
Postali smo u posljednjih dvadesetak godina narod koji je zaboravio da radi, koji je usvojio mentalitet donacije. Čini mi se i kada nam krov na kući počne prokišnjavati čekamo i gledamo odakle dobiti donaciju, umjesto popeti se i sami ga popraviti. Korumpirani, ne obavješteni, samodopadljivi i umišljeni, lijeni i u velikom procentu ne dovoljno obrazovani, učinili smo da je naša budućnost upitna.
Mada se trudimo da uvjerimo druge da smo vjernici, muslimani i da smo spremni da se potučemo za svoju vjeru ako nas ko uvrijedi (naročito kada se popije), u osnovi malo u šta vjerujemo i iz konformizma i navike, vjera nam se svodi na bajram namaz i bajramsku pijanku.

Ne obavješteni i bez pristupa informacijama:
U proteklih petnaestak godina pokazali smo da ne znamo uvesti red u naše društvene i druge odnose. Gradovi su nam zapušteni bez regulacionih planova, prljavi, saobraćaj bez reda, činovnici na šalterima neljubazni, funkcionišu samo na principu mita. Nalazimo se bez nacionalne i političke strategije, konsenzusom projektovane, u trenutku kada nismo u situaciji da budemo politički bezbrižni. Skloni korupciji, neredu u svakom pogledu, bezpomocno naivni. Samo se posmatrajmo kako kao zombiji hodamo sa pakovanjem od šest boca bezvrijednog napitka ulicama Sarajeva i dalje, vjerujući u iscjeliteljsku moć jednog Marokanskog vudua. Ko li je sve učestvovao i zaradio u ovoj  degradaciji i ko je sve kriv da je narod doveden u poziciju naivnosti, gluposti i beznađa.
Gledajući i čitajući javna medija pitam se da li više znamo šta je naš jezik. Da li je naša hiljada ili tisuća, tjedan ili sedmica. Neću o akademskom nivou, kupljenim ispitima, sex-aferama na fakultetima, Raznim dozvolama, vozačkim ispitima položenim bez znanja i pokrića, a za sitne pare, kao da takvi nesposobni vozeći neće gaziti našu djecu. Hiljade trideseto- četrdeseto godišnjaka koji odlaze u penziju po osnovu raznih kriterija, opterećujući i ovako nefunkcionalnu državu. Drugi grade akademije nauka i umjetnosti, školovane i po kriterijima uspještnosti odabrane vlade, policiju, a mi razgradjujemo i ono što imamo. Pa ko onda uništava državu, pogledajmo istini u oči, ne lažimo sami sebe.
Slabo smo obavješteni i bez pristupa informacijama bitnim za strateška opredjeljenja, kako na međunarodnom tako i unutrašnjem planu. To sve sebi ne može dozvoliti narod sa državotvornim pretenzijama. Ovdje nisam spominjao bankovne strategije, energetske, razvojne projekte, planove izgradnju autoputeva, bezbjednost, odbranu nacionalnih interesa itd, itd, što sve čini ozbiljan državotvoran narod. Posebno su interesantne specifičnosti vezane za pojedine djelove BiH ( Hercegovci, Krajišnici, Istočna Bosna , Srednja Bosna, Sandžaklije itd).
Kada duže živite u dijaspori i upoznate sunarodnjake iz različitih dijelova domovine, shvatite da niti ste poznavali svoju zemlju, niti narod koji u njoj živi. Zatvoreni u prostor svoga kretanja i komunikacije mislili ste da je cijeli narod sličan vašem okruženju. Ovdje, odjednom postajete svjesni da je dijapazon obrazovanja i svijesti, moral i mentalitet, kao i orijentisanje u vremenu i prostoru, tako šarolik i ispod nivoa Evropskog standarda. Poslije svega, postavljate sebi pitanje da li je možda s obzirom na sve gore rečeno i trenutna situacija samo odraz naših mogućnosti.
Znam da će se čitalac ovog teksta pitati odakle ovoliko negativizma malodušnosti, kritike i da li je sve ovo baš ovako. Naravno, ovdje se govori o opštoj slici i utisku na osnovu vidljivih argumenata. Ovo je globalna slika. Ovdje nije riječ o pojedincima koji su drugačiji i zahvaljujući kojima Bosna kroz vijekove opstaje. Oni su obrazovani, svjesni trenutka, zahtjeva, mogućnosti i uvijek spremni da poklone svoje sposobnosti pa i život svojoj zemlji. Uvijek ih je bilo u prošlosti , današnjosti, a biti će ih i u budučnosti.  Oni, mada ih nije mnogo, čine čuda u samoj BiH, ili se školuju po svijetu gdje postižu zavidne uspjehe. Njihova sudbina je, da će uvijek biti nepriznati od šire sredine i u stalnom sukobu sa njom. Jedan dio njih nikada se neće ni uključiti u procese, jer poučeni iskustvom prvih, ne korektnošću odnosa i ne razumjevanjem od većine, ostaju po strani.
 Na kraju da ne zaboravim još jedno pitanje:

1.     Da li se Bošnjaci mogu promjeniti?

Sigurno da mogu, ali pod uslovom da se uspostave instrumenti nacionalne strategije, koji bi bili obavezujući u sklopu nacionalnog programa, a to je dugotrajniji  proces.I druge nacije koje su primjer, ne bi se ponašale drugačije nego Bošnjaci, da nemaju društvena i državna pravila i instrumente koje moraju da poštuju mada im se ponekad i ne sviđaju.
Mogao sam odgovore postaviti i u drugačijem svjetlu.
Da su Bošnjaci radan narod, pošten, jedinstven privržen zajedništvu, spreman da do kraja slijedi najbolje medju njima, da se boje Boga i da su vjernici, Da je to narod  koji je kroz svoju istoriju naučio kako da ne napušta svoj indentitet. Da je to narod nadprosječno školovan. Narod koji zna da uspostavi pravila društvenog i političkog ponašanja i da je sklon redu i zakonu čime potvrđuje da je državotvoran i da je nacionalno sazrio.
Ukoliko znamo što je tačan odgovor na postavljena pitanja, onda smo svjesni sebe, istine o nama, i posjedujemo realnu sliku bez koje nam je budučnost upitna. Ukoliko ne znamo, preispitajmo sami sebe. Zatim se okrenimo i pogledajmo svoju bližu i dalju okolinu, i ukoliko prepoznamo što je o nama istina, znati če mo što treba da promjenimo u nama, ako nečemo da vječno imamo protektora i tuđina koji vlada nama.

BOSNA JE POPUT TANJIRA PUNOG ŠPAGETA

BOSNA JE POPUT TANJIRA PUNOG ŠPAGETA

 Moj pogled na tekst Željka Kopanje Vrijeme je da se podvuče crta“

 ttp://www.nezavisne.com/komentari/kolumne/Vrijeme-je-da-se-podvuce-crta-70471.html
 Prije nego smo krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima: “Vi u Bosni bi se trebali ugledati na nas, stanovnike Fiji-a. Da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da pri prvom susretu sa svojim zemljacima ni sami ne možete uvijek pogoditi kojem narodu ili religiji on ili ona pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“  

 Piše: Nihad Krupić,autor
Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina
Vancouver, Canada

 Maj 1999. godine je bio na izmaku. Dani su bili vedri i sunčani. Lagani povjetarac je razbijao topli vazduh čineći podnošljivom temparaturu od 35 C. Nikad nisam volio velike vreline i baš mi je odgovarala klima Fiji-a, državice sastavljene od grupe sitnih ostrva smještenih između Australije i Novog Zelanda. Koristio sam ljepotu prirode na najbolji način, svaki dan mjenjao plaže sve dok se nisam ustalio na jednoj lijepoj uvali, dugog poluluka, pjeska poput oštrog brašna, usitnjenim snažnim udarima valova sa otvorene pučine pacifičkog okeana. Moj boravak se bližio kraju. Zadnjeg nedeljnog popodneva, nekoliko dana prije povratka kući u Kanadu, ležao sam na pustoj obali i s vremena na vrijeme pogledom prelazio zadnju stranu lokalnih novina, tačnije povelik komentar noć prije odigrane nogometne utakmice. U sredini teksta je bila moja slika. Više nje je pisalo :“ Temparamentni trener kanadskog tima, porijeklom iz Bosne, nezadovoljan suđenjem”. Raširenih ruku sam burno reagovao, ljuteći se na sudiju koji je do kraja bio naklonjen domaćoj selekciji. Moj snježno-bijeli džemper je svijetlio u mraku poput svjetionika. U pozadini, na krcatim tribinama, su bila tamna i naizgled divlja lica domaćeg stanovništva, kojeg su uglavnom činili Fiji domorodci, Hindusi i muslimani iz Indije, doseljeni engleskom kolonizacijom početkom 19. stoljeća.
 Živjeti u miru kao domorodci
Sve oči su bile uprte u mene. U njihovim pogledima je bila neka blagost, možda uzrokovanu riječima oficijalnog spikera na početku utakmice, kada sam predstavljen kao trener kanadske selekcije, rođen u Bosni i Hercegovini i koji je usljed ratnih okolnosti bio prisiljen emigrirati u Kanadu. Sve što sam više pokušavao odgonetnuti  simboliku te slike, nisam mogao a da se ne sjetim nekadašnjih TV prizora iz ratom zahvaćenih područja Centralne Afrike, na kojim su bili na hiljade izmasakriranih tijela po zabačenim pustarama afričke divljine. U meni, kao i u većini drugih gledalaca, taj prizor je izazivao trenutnu jezu i žalost koja se skoro potpuno gubila mjenjanjem TV kanala. Suosjećanje bijelog čovjeka sa nesrećom crnog skoro i da nije postojala. Uvijek je to bilo daleko, predaleko, u tamo nekoj divljoj Africi, gdje žive Zulu-plemena i gdje je rat poput svakodnevne potrebe za hranom i pićem.Iz tog razloga sam želio proučiti do kraja izraz lica crne publike i zaključiti je li se stvarno radi o suosjećanju sa patnjama mog naroda ili je u pitanju lagahno zadovoljstvo da eto na ovom svijetu ima i bijelih plemena koji su i te kako krvoločniji od najgorih crnih domorodačkih.
     Ostadoh dugo na toj zadnjoj strani, više gledajući sliku, nego čitajući tekst, dok me iz razmišljanja ne prenu dubok glas koji je u znak pozdrava samo rekao „Hi“. Podigoh pogled. Više mene je stajao ogroman čovjek. Imao je široku glavu, visokog čela, do kraja otvorena osmjeha, punog prebijelih zuba. Kosa mu je bila afro-stila, lice prijatno, bez imalo znakova opasnih namjera. Ličio je na mnoge domorodce tog dijela Pacifika koji su se isticali svojom krupnoćom u odnosu na afričke i južnoameričke pripadnike domorodačkih plemena. Započesmo razgovor. Bio je veoma obrazovan i upućen u svjetska zbivanja. Reče mi da je došao u posjetu familiji koja živi u selu nadomak plaže. Inače živi u Suva, glavnom gradu Fiji-a, i zaposlen je u državnoj službi. Razgovor je tekao uobičajnim izmjenom pitanja i odgovora. Kada je čuo da sam rođen u Bosni, bio je veoma zainteresovan za tamošnju situaciju. Pokušavao sam mu objasniti kako smo živjeli prije i šta je predhodilo ratu u ex YU. Slušao je pažljivo, želeći da mu ništa ne promakne. Nakon skoro sat vremena laganog razgovora zašutili smo obojica. Sjedeći jedna pored drugog gledali smo predivan pacifički zalazak sunca, čija jarkocrvene kugla je lagano uranjala u dubine okeana. Kada je sunčeve svjetlosti nestalo počeo sam kupiti svoje stvari, želeći se prije mraka vratiti u hotel. Prije nego smo se pozdravili i krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima:
“Vi u Bosni bi se trebali ugledati na nas, stanovnike Fiji-a,  i da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da ni sami ne možete uvijek pogoditi pri prvom susretu sa svojim zemljacima kojem narodu ili religiji on ili ona pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“  
         Danas više od deset godine od ovog događaja skoro da se ništa nije promjenilo u glavama onih koji i dalje BiH vide kao zemlju u nestanku. Čini se da više nije u pitanju zemlja, nego narod koji je voli. Šta sa njim!? U tor utjerati poput ovaca, bez pastira, da ih vukovi jednu po jednu izdvajaju i žderu živu ili humanije, dalje u bijeli „demokratski zapad“ da se pridruže onim što su tamo već petnaest i više godina. 
A Bošnjaci su baš posvuda po svijetu. Nije ih lako izbjeći . U Japanu, Indoneziji i Kini, su malo rjeđi nego u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini. Bileći, Čapljini, Livnu... Ima ih i u Beogradu a pogotovo u Zagrebu i Ljubljani, a najviše u Turskoj. Gdje god kreneš naletiš na Bošnjaka. Bošnjaka ima i u Radikalnoj stranci ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Jedan Spaho, iz čuvene loze Mehmeda Spahe, u parlamentu Srbije traži da se Šešelj nagradi specijalnim ordenom za očuvanje srpstva. Lice ovog Spahe možda i nema boje, a srce bošnjaštva, ali može se on prevrtati koliko hoće opet je među tim svojim stranačkim ili parlamentarnim kolegama persofinikacija viceva o Hasi i Husi. Dok se istočno od naše zemlje Bosanci  bave kulturom i politikom, zapadno su uglavnom šaljivdžije. Od toga fino živi glumac Enes Bešlagić. Priča viceve i glumi portira- bosančerosa na zagrebačkoj televiziji. Inače Hrvati veoma vole viceve o Muji i Fati, naročito u hip hop izvedbi Ismeta Hore. Kažu veliki Miroslav Krleža, inače poznat po teškoj naravi i čestom ironičnom i mrzovoljnom  raspoloženju, se grohotom smijao kad bi čuo dobar bosanski vic. Sve ovo nas dovodi do zaključka kako čitav okoliš bivše nam države ne bi imao boju, okus i miris bez izvornih Bošnjaka, istina sa malo više tuđih navika. Iskren u tome je Milan Bandić, dugogodišnji zagrebački gradonačelnik koji se ne libi javno nazvati i selam Bošnjacima, i čestitati im Bajram u zagrebačkoj džamiji.Nije valjda da smo toliko jaki u Zagrebu da će naši glasovi prevagnuti i Bandić ponovo biti izabran. Od kako je Vahid Halilhodžić, postao dinamovim reformatorom, a Senajid Ibrčić, torpedni čamac splitskog Hajduka i te kako se je poželjno što više družiti i slikati sa njima. Kažu nogometni „čimbenici“ u Zagrebu i Splitu “Bez Bosanca nema stranca“, glumci i folk pjevači u Beogradu, „Nema scene dok je Bosanac ne napiše a ni tezge bez bosanske birtije“, dok u Ljubljani domaćini nisu dali gradnju džamije dok im neko iz južnijeg korpusa ne zaprijeti na demostracijama transparentom „Nema džamije, nema ni bureka“.
Bosna je poput  tanjira punog šageta
Koliko god pokušavao da mislim o domorodcu koji mi je očitao lekciju prije deset godina, toliko danas razmišljam sa kojom ludošću oni u banjalučkim banskim dvorima razmišljaju o referendumu za odcjepljenje.
 I od čega, od koga se odcjepiti, kada, kuda i kome pripojiti kada je Bosna baš poput tanjira punog špageta. Od kojeg god kraja pođeš nabadati sve više se zapetljava. Gubi kontrolu onaj što pokušava glumiti Talijana a i jeguljasto tijesto što ga uvrće neznalac. A ako nekako i uspiješ da namotaš na viljušku i prema ustima povučeš Krajinu, za njom krene i Posavina. Posavinu nisi napustio, a ono se iz tanjira pada Centralna Bosna. Počneš žaliti za Centralnom Bosnom a čitav smotak Hercegovine ti bubne u krilo, umasti do pasa, da ti presjedne sva Bosna. I na kraju niti prazna zdjela a niti pun onaj što se poželi najesti jogunastog smotuljka a da pri tom ostane čist, kulturan i nadasve finih manira, europljanin kako je Ivica Vidović često govorio u seriji „Naše Malo Misto“, ne znajući pri tom koliko se je samo prije njih uneredilo želeći da progutaju Bosnu u jednom zalogaju.      
Danas je kao glavni zadatak prvih iz Laktaša i Širokog Brijega da svoj kraj odnesu do Beograda i Zagreba. Kao da ne žele prihvatiti istinu da dok su Bošnjake zatvarali u koncentracione logore, protjeravali i ubijali po naredbama Zagreba i Beograda, ovi centri moći su uporedo pljačkali izvršioce na terenu. Živi sam svjedok da se u mom gradu u periodu januar-novembar 1992. godina odkupio sav stočni fond i podosta šumskog blaga bezvrijednim srbijanskim dinarom kojeg je Milošević štampao nemilice zbog nevjerovatne dnevne inflacije. Tako su seljaci Potkozarja za novac od prodanog teleta za nekoliko  dana na istoj pijaci mogli kupiti dobru kokoš. Drugo iskustvo seže sve do 1980. i početka mojih studija u Zagrebu. U studenskom domu Stjepan Radić imao sam dva cimera Zagorca. U prvom danu djelenja malene sobice, od mene su dobili trenutni stres kada sam im naredio da se moraju izuti prije nego uđu u sobu, a stalni stres su imali zbog provokacija Hercegovaca u stilu kako su slabi Hrvati.  U srbijanskoj TV seriji „Selo gori a baba se češlja“ u 50 i više nastavaka emotivnog i dirljivog ljubavnog zanosa prema  selu pokraj Morave, familiji, prijateljima i komšiluku; scenarista, režiser i glavni glumac Radoš Bajić je spominjao Bosnu samo kao susjednu državu i ni jednom nije spomenuo „Republiku Srpsku „ i ni to nije dovoljno da separatisti iz Banjaluke shvate poruku i okrenu se svojoj domovini i komšijama da napokon svi žive u miru , bez straha od prvog mraka. Kako stvari stoje Beograd i Zagreb, a pogotovo Šumadija i Zagorje, bi više uvezli Kineza nego bosanskih Srba i Hrvata.
Vrijeme je da se stavi tačka
Ja potičem iz Bosanske Krajine, gdje su u srednjem vijeku pravoslavni bosanci u velikom valu doživjeli potiskivanje sa zapada. Bježali su ne od islamskog terora nego od krščanskog. Ostavljali su svoja ognjišta i kosti predaka, te se nastanili na rubu Bosne, skoro u našim avlijama. Kasnije su Bosnu branili od sveg i svačeg, naročito tokom II Svjetskog Rata. Prije  1991. Potkozarje nikad nije vidjelo četnika. Kada sam počeo sretati na ulici rodnog grada te iznenadne šuberaše, masnih uniformi, prljave kose, zakrvavljenih očiju, groznog izgleda, koje ponekad ni rođene majke nisu mogli prepoznati, znao sam i onda da oni nisu sljedbenici ravnogorskog četničkog pokreta nego samo novokonponovani statisti koreografije straha i terora, prvoborci u otimačini i pljački komšijskih imanja. Zadavali su oni i strah časnim potomcima partizanskih pravoslavnih familija kojih je puno Potkozarje, a ne samo nama. Kada se sve to kasnije ispuhalo, kada se Bošnjaci već deset godina vraćaju na svoje, obnavljujući i gradeći nove kuće, kulturne i vjerske objekte, priča o referendumu je u stvari priča o onom istom egzodusu, ne Bošnjaka ili drugih nesrba, nego samih Srba, baš kako se desilo iz Kninske Krajine, Pakraca, Lipika, Slavonije i Baranje tokom hrvatske oluje. Ovo nije nova prijetnja ratom, već doživljena priča i drugih naroda, poput recimo njemačkog iz Vojvodine i zapadne Čehoslovačke nakon 1945 godine. Ova bosanska priča  je možda još realnija jer lakše je bilo zavijek prije dvadeset godina spojiti Vukovar sa prekodunavskom Vojvodinom, nego danas Banjaluku sa Beogradom, pa se nije uspjelo. No, svi znamo da su to ostali samo pusti srpski snovi plaćeni ogromnim brojem pobijenih, silovanih, protjeranih, uništenom industrijom, imovinom i posvemašnjom bijedom koja sada caruje.
A bosanski Srbi možda imaju želju da im se ostvari secionistička priča ali ne i mogućnosti i snage da to sami učine, nego se čeka umor međunarodne zajednice i zamiranje bošnjačke želje da živi na tim rostorima. Iz tog razloga je toliko izlivene žuči i ružnog govora iz usta Milorada Dodika. On sam više pripada narodu koji umjesto bilo kakvog političkog govora voli da im se odpjeva pjesma; „Ne, ne ne dolazi u moj san“. Da pripadam tom narodu veoma bi se zabrinuo videći svoje akademike koji poput publike u nekoj vašarskoj šatri stoje iza Milorada Dodika na predizbornom skupu u Mrkonjić gradu ili iza njega i Arkanove Cece u Bijeljini i zdušno mu plješće dok on psuje Bosnu i Hercegovinu. Na kraju u čitavoj Dodikovoj predizbornoj kampanji sve što se dešavalo tokom i oko predizbornih skupova je samo i jedino pitanje osobne mentalne higijene, ustvari pitanje kolektivne ili socijalne psihijatrije.  Ne mogu a da se ne zapitam gdje li su oni moji nekadašnji drugovi, banjalučki čaršijski momci, koji su se nekad grozili seljakluka svake vrste. Hode li gradom danas u tom novom zanosu i da li su se navikli na smrad iz usta i znojne aure novopečene banjalučke feudalne klase!?  
Ovih dana je izašao tekst Željka Kopanje osnivača i vlasnika Nezavisnih Novina, do sada veoma korektnog čovjeka koji je jedva preživio bombaški atentat, izgubivši obe noge u njemu. U tom svom skoro tepajućem kukavičko-poltronskom tekstu on upozorava Dodika da u interesu opstanka tvorevine (u osjetnoj želji da se pretvori u feud, sa knezom na čelu) mora očistiti svoj hodnik od onih koji i dalje nastavljaju tražiti njegove izvanzakonske usluge. Ovo je sasvim nova dimezija u toj igri jer je tekst  urađen veoma pismenim jezikom, skoro na ivici epskog mitomanskog deseterca čovjeku koga bi nezaobilazni pisac osmoškolskih lektira Petar Kočić opisao u stilu; „Milorad Dodik je u stvari moj David Štrbac, bolje rečeno njegova slabija imitacija, koji naveliko uživa da nekoga zavali kako bi se na krajiškim sijelima pričalo o njemu kao nenadmašnom seoskom šeretu. Razlika između njega i mog junaka je što će David i dalje ostati u lektiri a Mile u lekturi i to ne za dugo“ . Možda je ovo 2006 godine znao i Zlatko Lagumdžija neprekidno ga oslovljavajući u kontakt TV emisiji Duške Jurišić, „Moj prijatelj Mićo“.
Kamo ovo sve vodi? Da li će Milorad ili neko drugi uspjeti da nadmudri sve, od amerikanaca do drugih!? Mislim da neće, jer širom svijeta ima mnogo većih vukova. Pitanje je samo vremena kada će Dodikovi i Špirićevi snovi o referendumu i odcjepljenju banjalučkih dvora od Sarajeva nestati u magli sopstvenih, iluzija, kompleksa, unutrašnjih nespokojstava poput onih što je imao Vuk Isakovič, glavni junak „Seoba“, najpoznatijeg djela kultnog srpskog pisca-imigranta Miloša Crnjanskog. Mogu prihvatiti da Milorad Dodik i Nikola Špirići nisu pročitali Seobe, ili jesu i to nabrzinu, ali sam uvjeren da jeste Željko Kopanja i poslije njegovog zadnjeg teksta „Vrijeme je da se podvuče crta“ mi prosto žao mizernog uneređivanja talentovanog novinara u formi dodvoravanju nekom ko trenutno ima apsolutnu političku i svaku drugu moć u dijelu BiH gdje se lijepa riječ, manir, respekt i duhovna i svjetovna higijena izgubila u moru civilizacijskih kompleksaša.
Na kraju, ne čudim se Dodiku jer je on odavno postao vulgaran, surov i goropadan poput krezubog lava koji svoju dentalnu situaciju maskira gromoglasnim urlikanjem, već se načuditi ne mogu utemeljitelju i vlasniku sada možemo reći i „Zavisnih novina“. On, kojeg su njegova braća Srbi podmetnutom bombom ostavili na dimenzijama torza već je previše izgubio da bi se trebao ičega više bojati. Da li je tek sada sa zakašnjenjem od nekoliko godina umro Željko Kopanja, ili ga još ima ali nije to taj!?

 

Šta su nam pokazali izbori

ŠTA  SU NAM POKAZALI IZBORI 2010

Najpogubnija je opcija stalnog kompromisa, koju su bošnjački političari od Dajtona do danas  konstantno prihvatali i uvijek poslije toga BiH je bivala slabija.. Nije potrebno mnogo argumenata za to, jer sadašnja situacija u kojoj se nalazi zemlja najbolje govori o tome.
Pristajanje na kompromise vodi  konstantnom smanjenju političkog
uticaja i teritorijalnog prisustva Bošnjaka na ograničenom prostoru, koji bi se mogao na kraju definisati kao muslimanska država, a što
bi vodilo palestinizaciji prostora, bez obzira što većina Bošnjaka
to ne želi.

 

Piše:
Prim dr. Muhamed Saračević

 

 

Za ozbiljniju analizu ovogodišnjih izbora  pruža se dovoljno
činjenica, predpostavki i podataka da bi se na mnogo prostora moglo
definisati stanje u kojem se Bosna i Hercegovina sada nalazi.

Prije svega izborni rezultati pokazuju da je pobjeda Bakira Izetbegovića,
ostvarena na legitimitetu i nasljedstvu njegovog oca Alije Izetbegovića, koji je ostavio historijski, moglo bi se reći i neponovljiv, trag u bošnjačkoj populaciji.

 S druge strane slab rezultat stranke SDA je posljedica loših političkih poteza
predsjednika Sulejmana Tihića, što se bez sumnje može okvalifikovati kao njegov težak poraz.

Trenutak je da se neko u SDA ozbiljno zamisli nad ovim činjenicama i da se radi budućnosti stranke i zaustavljanja daljeg osipanja promjeni personalno stanje i strategija iste.

Dalje je uočljivo da jedan od kandidata iza koga je stajala međunarodne
zajednice, Fahrudin Radončić, nije prepoznat od glasačkog tijela u
dovoljnoj mjeri kao budućnost BiH, tako da on lično kao i njegova
stranka, iako imaju razloga da budu zadovoljni sa postignutim
rezultatom, se moraju još dokazivati i tražiti drugu priliku na
izborima za četiri godine.

Haris Silajdžić je podcijenio biračko tijelo

 

Stranka za BiH kao i njen predsjednik Dr. Haris Silajdžić doživjeli su
očit fijasko, kao posljedicu neispunjenih obećanja poslije obaranja
Aprilskog paketa i uvjeravanja da će se izboriti za 100% BiH. Možda
bi Silajdžić daleko više postigao da se je na početku mandata
odrekao Dajtona i povukao svoj potpis. Time bi daleko ozbiljnije
upozorio MZ na ne ispunjavanje Dajtonskog dogovora i popuštanje pred
ucjenama Dodika .  Prihvatanjem reforme policije i trošenjem na
beskorisnim sukobima sa Dodikom, od kojih je ovaj drugi imao više
koristi, držeći ga tako u političkom fokusu, nanio je sebi štetu
i to mu birači nisu oprostili.

SDP sa decenijskim iskustvom je čekao na svoju šansu, više koristeći
greške protivnika nego vlastite dobre poteze, i na kraju je ostvario
dobar rezultat. Ovim su i birači pokazali da su spremni na promjene
i alternative. Da li je izbor Komšića za hrvatskog člana
predsjedništva dobar potez pokazat će vrijeme. Komšić
je sigurno okrenut Bosni i Hercegovini i to je pokazao, ali
nedvojbeno je da inžinjeringom njegovog izbora HDZ i Hrvati su
gurnuti prema Dodiku i koaliciji sa njim, protiv Bosne. Nije Dodik
baš puno zainteresovan za poziciju Hrvata, ali podupiranjem njihovog
zahtjeva za trećim entitetom zbog navodne majorizacije Bošnjaka u
federaciji, ustvari samo učvršćava svoju poziciju i poziciju RS.Ne
bih bježao od razmišljanja da izvjesni signal HDZ-u nije dat od
strane MZ  vezano za treći entitet, a bojim se da izvjesne poruke
nisu upućene i Dodiku, jer bez toga bi on  teško spominjao Bosnu
sastavljenu od tri republike.

Vjerovatno veliki broj Hrvata uključujuću dio crkve svjestan je da im takva
struktura BiH ne odgovara jer historijski i geostrateški oni
pripadaju BiH, ali hercegovačka struja kojoj je stalo samo do
biznisa i geografije, razmišlja suprotno.  Amerika koja je
nedvojbeno uticajna sila u svim sferama, u ovom trenutku nema baš
puno razloga pored drugih problema i žarišta da razmišlja o Bosni,
Potreban je jak uticaj u Kongresu i Senatu da se State Deparment
zainteresuje za BiH, ali u Bosni nema relevantne snage koji bi to u
ovom trenutku pokrenula.

Stalni kompromisi u BiH vodi ka Palestini

 

Najpogubnija je opcija stalnog kompromisa, koju su bošnjački političari od
Dajtona do danas  konstantno prihvatali i uvijek poslije toga BiH je
bivala slabija.. Nije potrebno mnogo argumenata za to, jer sadašnja
situacija u kojoj se nalazi zemlja najbolje govori o tome.
Pristajanje na kompromise vodi  konstantnom smanjenju političkog
uticaja i teritorijalnog prisustva Bošnjaka na ograničenom prostoru
, koji bi se moga na kraju definisati kao muslimanska država, a što
bi vodilo palestinizaciji prostora, bez obzira što većina Bošnjaka
to ne želi.  Da li bi se sa sigurnošću mogla oboriti teza da je to
u izvjesnom smislu i namjera MZ. Satanizacijom Bošnjaka (
muslimana), političkom i ekonomskom nesposobnošću, korumpiranošću,
kriminalizacijom, zamjenom teze da su krivi za rat ( i pored
činjenica o genocidu nad njima), stvara se negativna slika o
Bošnjacima.  Od svega gore navedenog teško je abolirati Bošnjake,
jer sve navedeno je prisutno u njihovom svakodnevnom političkom i
dnevnom životu. Pitanje je koliko je MZ stvarajući uslove za to i
održavajući stanje na terenu izmeđju rata i mira, kao i ne
funkcionalnošću države (zahvaljujući Dajtonskom sporazumu ) doprinjela namjerno svemu.

Poslije ovogodišnjih izbora povećane su tenzije. Formiranje nove vlade,
zakonodavne i izvršne vlasti vjerovatno će se produžiti i u iduću
godinu, a i tada su sve opcije otvorene. Iznose se predpostavke i o
ponovljenoj 1992 god. Tvrdnje da MZ neće dozvoliti nikakve sukobe
nisu baš uvjerljive, jer nismo vjerovali ni tada, pa se rat ipak
desio. Da li su možda isti razlozi za raspad Jugoslavije ponovo
prisutni kada je riječ o BiH u nekim tajnim političkim kuhinjama?
Da li se i u šta možemo zakleti?

    Slika BiH je još komplikovanija kada se tendenciozno prave afere o
terorističkim grupama na tlu Bosne, kada se napada IZ  zbog
političkog djelovanja, kada ista javno diže glas u zaštitu
opstanka jednog naroda. S druge strane prisustvo Ravnogorskog
pokreta, učešće Srpske Pravoslavne Crkve u svim slavama od opština
do dječijeg vrtića u RS ne izaziva nikakve komentare.

Javni napadi sa državnog vrha Kanade na imama Dr. Zijada ef. Delića
direktora Islamskog Kongresa Kanade čiji predhodnik je svojevremeno
dao neprikladan komentar,  upotpunjuju sliku orkestriranih napada na
Bošnjake,  samo zato što pripadaju jednoj vjeri i kulturnom krugu,
kojeg Zapad još nije spreman da prihvati. Možda izgleda da se ovaj
tekst udaljuje od teme izbora, ali pažljivije analizirajući sve
rečeno, činjenica je da onaj ko se želi baviti politikom vezanom
za BiH i štititi interese naroda kojeg zastupa, mora imati sve to u
vidu.

Na kraju predstavnik ili predstavnici bošnjačkog naroda moraju
beskompromisno pokrenuti ponovo tužbu protiv Srbije, zbog učešća
u ratu protiv BiH i genocida nad njenim stanovništvom. Sve je više
argumenata za to , rezultat toga  bi  trebao da bude prestruktuiranje
imena i geopolitičke strukture entiteta nastalog na genocidu.

Ukoliko se budemo izvinjavali što je izvršen genocid nad nama, što smo
većina u BiH, što se narod u izbjeglištvu nije mogao vratiti (pošto nije obezbjeđen ni minimum uslova za povratak), što Bošnjaci koji žive na teritoriji manjeg entiteta nemaju nikakvih prava i što se boje svoje sjene, onda nam ne trebaju ni izbori ni
oni koji su na njima izabrani, jer ne služe svom narodu nego sami sebi.

Azem Dervišević Zenga

.

Azem Dervišević Zenga VRIJEME HEROJA

“Ovaj moj život je poput sna, brz, neponovljiv, u momentu nestvaran, još uvijek nedosanjan. Tek kad sam majku doveo u Boston, upitala me je: “Sine, što su tebe zvali Zenga?”. Možda i zbog tebe majko , odgovorio sam. Kada sam ušao u kasarnu Maršal Tito u Sarajevo i dogovorio predaju sa generalom Barošem, samo se majko znalo da je to neki Zenga uradio. Da sam bio tada Azem, u Višegradu bi četnici ubili svu moju familiju.”

 Piše: Nihad Krupić, autor i publicist

Vancouver, Canada

 Prvi put sam čuo glas Azema Derviševića prije dvije godine na telefonskoj konferenciji Upravnog Odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000. Javljao se iz Bostona, najpoznatijeg američkog univerzitetskog grada, gdje živi sa familijom od 1995. godine. Prvi razgovor i predstavljanje drugim članovima odbora proteklo je reklo bi se uobičajno. Azem ima dubok glas, istočnobosanskog dijalekta, u kojem nema isuviše fraziranja ili slatkorječivosti. Misli što kaže, odnosno kaže što misli. Nije sklon pričati radi priče i ono što sugovornik voli čuti. Po Azemu sam se uvjerio da su Bošnjaci sa Drine poput mojih Krajišnika. Milosni prema svojima a direktni i otvoreni prema drugima, uvijek u gardu odbrane, ako se ukaže potreba. Iako još nisam znao da se radi o sigurno najmlađem ratnom sarajevskom komandantu poznatom pod nadimku Zenga, Azem je na mene odmah ostavio prijatan utisak.

         Kasnije sam dobio i njegovu biografiju. Čitajući je shvatio sam da ne poznaje strah i ne boji se ni u Americi javno reći i napisati : “Ime mi je Azem Dervišević. Rođen Aprila 02, 1968 u Višegradu. Od 1990 do 1992 obavljao dužnost podpredsjednika Muslimanskog Omladinskog Saveza (MOS). Godinu dana pred agresiju na BiH 1992 radio na organizovanju formiranja Patriotske Lige u Donjem Podrinju.U toku agresije na BiH, kao pripadnik Armije RBiH obavljao slijedeće dužnosti: zamjenik komadanta Prve Drinske Brigade, osnivač i komadant Škole ratnih vještina i Nastavno-regrutnog centra na Bjelašnici, komadant Izviđačko-diverzantske brigade, pomoćnik komadanta Prvog Sarajevskog korpusa za izviđačko-diverzantska dejstva i član Vrhovne Komande Armije BiH…”

 U bostonskom “Saburu”

Jula ove godine bio sam sedmicu dana u Bostonu. I tamo me dočekao Azem. Dok smo sjedili u Saburu, prvom bosanskom restoranu koji je on otvorio skupa sa dobrim prijateljom, pitao sam ga da li je bio tako otvoren i prema službenicima američke ambasade prije nego je došao u USA. Odgovorio je:

- Ja nisam želio i nisam mogao drugačije. U uniformi Armije RBiH sam upoznao moju sadašnju suprugu, američku novinarku koja se zadesila u opkoljenom Sarajevu i slučajem baš mene odabrala za intervju.. Dok sam joj odgovarao na pitanja gledala je čovjeka koji brani svoj prag, domovinu, narod. Amerikanci neizmjerno vole takve. Bio sam u uniformi hiljadama kilometara od nje dok nam je rađala prva kćerku u Bostonu, koju sam video tek kada je imala 6 mjeseci…

   Zavaljen u udobnu sećiju u očekivanju ručka, pažljivo sam slušao nastavak Azemove priče.

-      Imao sam u životu važne stvari koje su bile vezane za uniforme. Kao jedan od organizatora Muslimanskog Omladinskog Saveza u Višegradu i prvi potpredsjednika u osnivanju, određen sam da skupa sa dvadesetak mladića idem na vojnu obuku u Hrvatsku. Ja sam jedini od njih imao odlične vojne preporuke. Kao vodnik-stažist, za vrijeme služenja redovnog roka u JNA, dva puta sam proglašen za najboljeg nišandžiju na bestrzajnom topu u Trećoj Armijskoj Oblasti. Kao primjeran vojnik sam nagrađen sa 29 dana odsustva, i to, glavom i bradom, od tadašnjeg potpukovnika Ratka Mladića, koji će kasnije postati najveći dželat Bosne i Bošnjaka. Prsti su mi već u Višegradu trnuli od uzbuđenja što ću ponovo imati u rukama oružje sa kojim sam se osjećao tako dominantno, čak i u odnosu na profesionalne oficire koji mi u gađanju nisu bili ni blizu. Taj naš put na obuku septembra 1991 godine nije se završio ni približno kako je bilo zamišljeno. Samo nas petorica smo se uspjeli dokopati Zagreba. Na kraju, Ibrahim Bosno, Miralem iz Goražda i ja ulazimo u sastav Prve Bojne Frankopan, koja je tada bila pod komandom generala Ante Rose. Nije bilo povratka natrag. Nisam mogao poput drugih. Ljudi su imali povjerenje u mene. Obukao sam uniformu hrvatske vojske jer sam imao osjećaj da i tu branim Bosnu. Ratujući širom Hrvatske sam naučio mnogo.. Tamo su me uvijek i jedino zvali Bosanac. Majka u Višegradu nije znala gdje sam. Braća su joj rekli da radim van Bosne. Bojala se i ranije kada sam odlazio na skupove SDA kao pratnja glavnih govornika. Ni u snu nije mogla zamisliti da sam čitavo ljeto 1991 godine prevozio oružje do Višegrada, od starog hadžije Čengića iz Ustokline, a iz Foče od Šahinpašića Senade Šaje.Kada sam zadnji put dolazio kući sa hrvatskog ratišta marta 1992 godine u opštinu me pozvaše predsjednik SDA Fikret Čočalić skupa sa svojim podpredsjednikom Avdijom Šabanovićem i optužiše da formiram paravojne hrvatske jedinice dolinom Drine. Uzalud sam im govorio da mi general Roso nikad nešto slično nije pomenuo. Nakon ovog razgovora sam veoma razočaran  napustio rodni grad. U toku cijelog rata zamišljao sam sebe kao Ramba koji iz Hrvatske u Bosnu vozi šleper puno oružja.

Zastade. Zavali se dublje u sećiju. Pogled mu odluta. Kao da je negdje daleko. I to samo na tren. Onda se naglo ispravi, pogleda me, šireći usne u širok i lijep osmjeh.

-      Voljeli su me u hrvatskoj vojsci jer nisam znao za izvlačenje. Išao sam na mjesta gdje se ginulo. Nisam nikad krio da ću u Bosnu čim je napadne JNA. I onda je krenulo u Bijeljini 1 aprila 1992 godine. Baš na Bajram. Arkanove trupe su počele ubijati Bošnjake po ulicama. Otišao sam do generala Đure Brodarca i tražio oružje. Odmah mi je dao odobrenje i uputio u Sisak gdje me je trebao čekati Ekrem Mandal sa kamionom. Kada sam stigao u Sisak njegov brat Kadir mi reče da Ekrem nije mogao čekati nego je sinoć sa grupom boraca otišao sa oružjem prema Bosanskom Brodu. Vratio sam se u Zagreb na dan dva i onda donio konačnu odluku da 5 aprila 1992 krenem za Sarajevo. Sa mnom je na putu bio i zamjenik ministra MUP-a Mirsad Srebrenković. Bio sam u civilnoj odjeću, ali u mojoj putnoj torbi su se nalazile dvije uniforme hrvatske vojske. Kada sam pokazao uniforme našim borcima u Sarajevu, ostavio sam bolji utisak na njih nego da sam im dovezao oružje. Znali su da onaj ko donese uniformu sa sobom je došao ratovati i neće ih ostaviti, dok su oni koji su dopremali oružje većinom nestajali glavom bez obzira.Još kada su čuli da sam uniforme nosio mjesecima kao ratnik u Hrvatskoj, odmah su me prozvali Zenga. Od tada je moje pravo ime potisnuto u stranu. Bio je to nadimak koji je kuražio borace. Znali su da sam iskusan borac To ih je hrabrilo još više. A odgovaralo mi je da budem samo Zenga, jer su u Višegradu još bili moja majka, braća i sestre. Kada sam skinuo uniformu Armije Republike BiH i došao  u Boston sa još uvijek posljedicama teškog ranjavanja, prvi posao mi je bio da primam i odlažem na čiviluke kapute gostiju u jednom ekskluzivnom italijanskom restoranu. U pet godina mog života, prije početkagarderoberskog slaganja kaputa američkoj gospodi mene su uglavnom htjele ratne uniforme. A ipak, najviše sam volio onu našu beretku sa ljiljanima na strani. Bila je više od kape. Tako sam se navikao na nju da sam mjesecima u Americi imao osjećaj da mi je još uvijek na glavi. Kad god se naglo okrenem uhvatim se za vrh glave, a tamo samo kosa ,koja se naglo počela prorijeđivati. Voljela je valjda i kosa da je pokrije moja zelena beretka.              

Prekinu ga simpatična i osmjehnuta konobarica Lejla, tuzlanka. Donosila je i servirala jelo ispred nas na ručno pravljen sto od bosanskih dimirlija. Na ogromnom okruglom pladnju, izrezbarenih motiva zamirisaše ćevapi, bureci, zelena salata,..baš ko na Baščaršiji. Iz drugog dijela restorana se čuo žagor veće grupe žena perzijskog porijekla. Sve je bilo savršeno u tom Saburu, svaki motiv pažljivo izabran. Azem je maksuz putovao u Bosnu da prikupi kompletan inventor koji je u kontejneru nakon mjesec dana putovanja brodom došao pred Sabur. Jedino mi muzika Bregovićevog srbijanskog orkestra za sahrane i svadbe nije bila po ćeifu. Spomenuo sam to njemu. On reče:

-Restoran više nije moj. Prodao sam svoj dio partneru prije šest godina. Ljudi imaju sada drugačiji ukus. Moja pjesma je bila Vojnik Sreće Dine Merlina tokom rata u Sarajevu, čak i godinama u Bostonu, ali izgleda nije više u trendu. A i vremena se mjenjaju. Valjda ćemo se priviknuti na to.

Azemu na trenutak zazvoni telefon. Nazvala ga je supruga. Željela je da dođe i pridruži nam se. Učini mi se na njegovom licu da nije bio baš za tu ideju jer bi se moraliprešaltati na engleski jezik a njemu baš dobro krenulo na bosanskom.

Sine, što su tebe zvali Zenga?

-      Ovaj moj život je poput sna, brz, neponovljiv, u momentu nestvaran, još uvijek nedosanjan. Tek kad sam majku doveo u Boston, upitala me je: “Sine, što su tebe zvali Zenga?”.

-      Možda i zbog tebe majko , odgovorio sam. Kada sam ušao u kasarnu Maršal Tito u Sarajevo i dogovorio predaju sa generalom Barošem, samo se majko znalo da je to neki Zenga uradio. Da sam bio tada Azem, u Višegradu bi ubili svu moju familiju.”

-      Moj dolazak u Sarajevo, uznemirenom skupštinskim zasjedanjima i blokadama po Grbavici, sam počeo posjeti Hasanu Čengiću u centrali SDA i raspoređivanjem na komandne dužnosti. Hasana sam prvi put vidio 1990 godine na skupu SDA u Foči. Bio sam mlad i tražio lidera sa kojim bi se identifikovao. Stajao sam blizu njega dok je masa klicala SDA, Aliji i njemu. U toj prilici je potpuno vladao situacijom. Hasan je tada postao moj Che Gevara i znao sam da taj čovjek ne izdaje nikad. Granatiranja sa okolnih sarajevskih brda su već počela. Naš odgovor je bio formiranje prvih odbrambenih linija. Bio sam već navikao na odjek granata i pucnjeva, ali prosto mi je bilo nevjerovatno kako se mali čovjek, naš bosanski branitelj preko noći transformirao u istinskog gaziju. Valjda je proradio taj naš naam, inat, obraz, dostojanstvo, po onoj “nedam svoje”, i ne znam već šta. Krenule su akcije. U jednom danu tri puta sam upadao u Pretis. Prvi put je bilo uspješno, drugi put smo izgubili nekoliko boraca, a treći put sam bio tamo sa transporterom specijalne policije kojeg mi je sa posadom na raspolaganje dao Asim Dautbašić.Od Patriotske Lige smo formirali Diverzantsku brigadu. Postavljen sam za zapovjednika i počeo s prvom obukom naših diverzante. Na web stranici Patriotske Lige ima priča jednog borca kako se to sve odvijalohttp://www.plbih.info/cms/uploads/media/major1.pdf.

Komandovao sam akcije oslobađanja i pregleda Vojne bolnice. U Pofalićku  bitku sam odpremio svojih dvije stotine do zuba nauružanih boraca koji su tada imali četrdesetak zolja i oko dvije hiljade metaka po vojniku. Oni su svojim dolaskom digli moral drugima i uspostavili potpuno ravnotežu koja je dovela do možda najznačajnije sarajevske pobjede. Prije ove velike bitke ranjen sam u nogu. Pred sam polazak u akciju doveo sam mojim borcima rahmetli Safeta Isovića da ih pjesmom isprati na ratište. Dalje su se redale borbe…, od Sarajeva, Igmana, Trnova, ofanzive na Crvenim stijenama kod Orahovice, do Goražda i odbrane ovog grada. Spavao sam kod Rijada Raščića. On mi je svjedok da skoro i nisam spavao, jer je Goražde gorilo. Kakvo spavanje! Najteže mi je bilo kada sam čuo da mi je najmlađi brat ubijen u Višegradu. Poslije je granata sa srpskih položaja oko Sarajeva ubila mog zeta i sestri odkinula ruku. Ni tada, ni prije, a ni sada nisam u duši imao ni zerhru mržnje prema srpskom narodu. Ratovao bih ja protiv njih i sto godina. Ubijao im vojnike, ali štitio civile, što sam i radio. Nikad ne bih poželio zlo njihovoj djeci. Baš u tome je pregolema razlika između nas i njih.

- Sarajevski ratni dani mi i danas prolaze kroz glavu. Pođem od početka, pa odjednom, skočim na sredinu, pa na kraj, tačnije u onaj zadnji dan prije napuštanja Bosne i dolaska u Ameriku. I kao da imam još dosta toga neodrađenog. Rat mi se nekako naglo prekinuo, a nisam zamišljao takav kraj. Dugo sam osjećao gorčinu u ustima. Valjda nisam naučio kako je biti ratnik poslije rata. A ja sam oduvijek bio samo branitelj. To znam sigurno i zato i ne krijem svoju prošlost. Puno mislim na moje borce. Gdje li su sada , šta li rade, da li bih i ja sa njima vehnuo, nesretan i razočaran. Da sam ostao, da li bih izblijedio kao mnogi. A nisam počeo ni pošteno da živim. Volim Curta Cobaina, legendarnog pjevača Nirvane koji je nekoć rekao: “ Bolje je odjednom izgoriti u vatri nego blijediti godinama”. Ja sam valjda odjednom ili u paketu izbjegao i smrt i nestajanje u zaboravu. Nisam se dao prepustiti melanholiji u Americi. Nastavio sam ratovati drugim sredstvima. Najboljim i najefikasnijim u ovom momentu za neprijatelje Bosne i Bošnjaka. A to je obrazovanje i poslovni uspjeh. Nije više važno gdje smo. Ako ti je nešto u srcu, ono je uvijek blizu. A u mom je Bosna. Zauvijek. Moja Drina ne smije više krvava teći i nositi tijela onih koji ne znaju šta je drugima misliti zlo. Sad sam spreman u Bosnu dovesti ako treba brod, voz oružja i hiljade uniformi. Nisam više sirotan koji je sa zavežljajem krenuo iz Zagreba da brani svoju Bosnu. Kada sam formirao svoju uvozno-izvoznu kompaniju Global Bridge Trust, otvorio sam predstavništvo u Sarajevu.Tamo se američkih pola sata i 75 dolara koji su potrebni da se registruje takva kompanija oteglo punih šest mjeseci i hiljade dolara “administrativnih” troškova. Kao da Bijela Kuća nije u Washingtonu nego na Marin Dvoru, gdje sjede službenici i odobravaju moj zahtjev.. Imao sam velike planove za Bosnu. I sve ostalo na tome. Za sada. Nadam se da će i to krenuti po ulasku BiH u Evropsku Uniju. Ali sam zato ovdje u Americi krenuo dobro. Zakopitio se, što naši kažu. Devedesete nisam dao da me neko stavlja pod sebe, a ne dam ni sada u Americi. Ono slaganje kaputa mi je jako dobro došlo. Nakon godina oporog vonja sopstvene krvi i znoja omirisao sam pravu gospodu i rekao sebi “Azeme, jednog dana će neko drugi tvoj kaput skidati, a ti mu u ruke tutnuti koji dolar”.

-U knjigama o odbrani Sarajeva slabo se spominje moj doprinos. Pisao sam ljudima koji sve to znaju. Nema odgovora. Valjda i knjige o slavnim bitkama pišu oni koji su imali vremena da se bave zapisivanjem i u doba najvećih ratnih teškoća. Ja nisam. Bio sam na ratištima uz moje borce. Ali, jednog dana ću završiti svoju knjigu. Počeo sam. Nešto me, međutim, koči. Valjda još nije vrijeme. Najvažnije mi je sada da moje tri kćerke znaju da im je otac bio vojnik na braniku svoje domovine i da bi se opet iz Amerike pojavio na prvim linijama,  ako zatreba.

-      Jednom prilikom sam na Harvardskom univerzitetu govorio o agresiji i zločinima koji su se desili u Bosni. Nakon toga, prišla mi je jedna djevojka i rekla da je novinarka begradske medijske kuće B92, te da želi napraviti intervju sa mnom. Pristao sam pod uslovom da sve što kažem prenese. Govorio sam mnogo o zločinima u Višegradu i drugim mjestima, a posebno kako su moje prve komšije postali krvavi četnici. Nisam izostavio ni svoju ulogu u odbrani domovine. Sve je objavljeno na Internet site B92 i bio sam iznenađen koliko je bilo dobrih komentara iz Srbije. Mjesec dana nakon ovog intervjua ponovo na jednom od harwardskih okruglih stolova o Balkanu prišao mi je neki srpski aktivista u Bostonu i rekao da mi čestita na hrabrosti, jer ja ni prilikom dolaska a ni tokom boravka u Americi nikad nisam skrivao da sam bio vojnik Armije RBiH. Valjda je pomislio na možda hiljade svojih koji su američkim vlastima lagali da nisu bili pripadnici četničkih jedinica pa ih danas jednog po jednog hapse širom Amerike…

Azem sa Harvarda

Azem nije prestajao. Imao sam osjećaj da je ama baš sve želio da mi kaže u jednom danu. Dok smo šetali centrom grada i tražili suvenire na Harvard Squeru, pred samim ulazom na najpoznatiji univerzitet na svijetu, Azem je iskazivao oduševljenje ovim gradom. Kaže:” Volim ga baš kao i moj rodni Višegrad.” A kako i nebi. Za grad u kojem uvijek ima više od stotinu hiljada studenata iz svih dijelova svijeta se može reći da je najpametniji na svijetu. Predivne široke aleje sa fontanama u centru. Poput Londona, Pariza i Rima... Pet minuta hoda od Harvarda nalazi se sjedište Azemove građevinske kompanije Sincere Construction . I tamo, kao i u restoranu Sabur  svaki komad namještaja potiče iz Bosne. Suverniri, tomovi knjiga iz BiH, monografije, novine, BiH turistički vodiči… Na zidu uokvirena diploma poslovne administracije. U maju 2001. godine Azem je diplomirao na Babson College, te stekao diplomu “Bachelor of Science in Business Administration”, (Magna Cum Laude), sa fokusom na financije i ekonomiju. Na istom fakultetu je bio i prvi dobitnik nagrade “Babson College Award for Global Citizenship” sa stipendijom u iznosu od $18,000.

Prošlo je već mjesec dana od razgovora sa Azemom. Od tada sam često razmišljao o njemu. Želio sam odmah napisati ovu priču, ali nisam nalazio riječi. Početak je uvijek najteži. Pogotovu u pisanju. I zista od kuda početi sa pričom o heroju koji je to u pravom smislu i 15, 20 godina kasnije. Tek kada sam od Azema dobio kopiju teksta izLjiljana od 10. septembra 1993, autora Medine Delalić, pod nazivom ŠEHID HASO NA PUTU ŽIVOTA,  nadnaslov “ Heroj Azem Dervišević Zenga”, sjetih se da sam zapravo prvi put čuo o njemu u Ljubljani, gdje sam se često sastajao sa članovima redakcije Ljiljana koji je uređivan, pripreman i štampan u glavnom gradu Slovenije.

Vraćam se unazad i uz sjetu pomislih koliko je bilo priča u našem Ljiljanu o raznim bosanskim herojima. Da li su i danas oni uspravni kao Azem ili ih vrijeme pognulo!?.

***

Dok pišem ovaj tekst, u noći sa 15. na 16. septembra 2010 Azem je na odmoru u Istanbulu. Prvo je došao u Sarajevo, pa onda na odmor u Tursku. Vraća se krajem sedmice u Sarajevo, a potom nazad u Boston. Gledam njegove ratne slike. U društvu sa Ismetom Bajramovićem Ćelom, Kemom Ademovićem, Mustafom Hajrulahovićem Talijanom..sa prvom grupom učenika “Škole ratnih vojnih vještina”, gdje ispred jedinice predaje raport generalu Šiberu… Sjetih se kako mi je u Bostonu  pričao da mu je najčudnije bilo kada je prvi put vidio podignut dlan desne ruke u visini prsa kao pozdrav u Armiji RBiH. Pitao je, odkud taj pozdrav? Objasnili su mu kako je to  pozdrav starog Bošnjana sa jednog stećka, autentičan baš za staru dobru Bosnu. I tako je od našeg generalštaba prihvaćen kao pozdrav. Na jednoj slici Azem sathomsonom u ruci, u uniformi naše vojske ispod američke zastave. Kao da je znao da će ove dvije stvari sudbina na neki način spojiti. Unutar svog bića još uvijek bosanski vojnik, a više njega američko nebo. Slobodno i primamljivo, naročito za hrabre, poduzete i uspravne kao što je Azem.

Vrijeme heroja ne nestaje, nego poprima samo druge oblike. Heroj može nositi uniformu ne samo svoje domovine, nego i domovine onih na kojima se zločin i agresija vrši, ali sve ipak započinje i prestaje blizu srca, a pogotovo onima koji su Bosnu ponosnu branili i odbranili. Za Azema Derviševića je možda prestalo vrijemeZenge, ali nije istine koju svjedoči svakog dana svog života u Americi. Kada god iz daleka dođe u Sarajevo pomisli:, “Kome bi se sada javio da Bosna gori. Hasana Čengića nema više u centrali SDA, stranki koja je organizovala odbranu Bosne. Tamo su neki drugi nepoznati ljudi, koji su možda hiljadu puta više od Azema vješali tuđe kapute na čiviluke i tako sebi obezbjedili mjesto u vrhu SDA. Ali opet Azem ne bi dao jedan svoj sarajevski ratni sumoran dan i dolazak vrhovnog komadanta na liniju za sto najboljih američkih. I sada ga jeza hvata od riječi predsjednika Alije : “Momci, možete li izdržati…?”

Momci su izdržali tada, a kasnije neko i nije, ali Azem jeste.  

Ovih dana upravo u Sarajevu u funkciji kordinatora za financije Incijativnog Odbora Kongresa Bošnjaka Svijeta obavlja zadnje tehničke pripreme za osnivačku Skupštinu, koji će se održati 16 jula 2011 u Sarajevu. I tu se valjda bošnjački krug zatvara. Bosna nije šaptom pala a ni vrijeme heroja nije došlo u nevrijeme. Baš sve potaman za Azema. Od njegovog rodnog Višegrada do Bostona, od Bostona nazad do mirne  Bosne. A za nju se uvijek vrijedi boriti.

OMOGUĆIO SAM DA DOKAZI O GENOCIDU U PRIJEDORU BUDU IZLOŽENI NA CAPTOL HILL U WASHINGTONU, DC

OMOGUĆIO SAM DA DOKAZI O GENOCIDU U PRIJEDORU BUDU IZLOŽENI NA CAPTOL HILL U WASHINGTONU, DC

Interviju-Amir Karadžić ,dobitnik 2010 Jason Somer plakete Fontbone Univerziteta St. Louis, USA,    

 Izložba  pod nazivom: „Prijedor-životi proistekli iz Bosanskog genocida“ je obišla dosta gradova u Americi i što je moj najveći osobni uspjeh, postavljena i na Captol Hill u Washingtonu D.C., što  dovoljno govori o profesionalnosti i objektivnosti ove izložbe.Kao rezultat ovog  angažovanja i suradnje sa nekoliko Univerziteta u St.Louisu, Fontbone University je prepoznao moj humanitarni rad i za to mi dodjelio prestižnu 2010 Jason Somer Award.To je najviše priznanje koje ovaj univerzitet dodjeluje nekom ko nije član univerziteta i omogućuje dobitniku nagrade da postane suradnik u njihovim budućim projektima...

Razgovor vodio: Nihad Krupić

1.  Poštovani Amire, na samom početku razgovora molim Vas da se predstavite našim čitaocima?

Rodjen sam u Prijedoru, lijepom gradu na obali rijeke Sane.Tu sam živio sve do odlaska na fakultet.Moj otac Junuz je bio profesor biologije i hemije i dugogodišnji prosvjetni radnik na prijedorskoj gimnaziji.Majka Redžbija je radila u opštini.Zbog zaposlenosti mojih roditelja većinu djetinjstva sam provodio sa nanom Rabijom i didom Azizom Sarvan.Bili su to divni ljudi, koji su 1942 nakon četničkog divljanja morali napustiti rodno Goražde i preseliti se u Prijedor.Danas s porodicom živim u St.Louisu, USA jer sam kao i mnogi prijedorčani usljed agresije na Bosnu i Hercegovinu morao napustiti svoj grad i državu.

 2.  Dugo godina ste jedan od lidera za istraživanje genocida u Sjevernoj Americi i nedavno ste za svoj neumoran dugogodišnji angažman nagrađeni. O kakvoj nagradi se radi?

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu i grad Prijedor sam počeo bilježiti sve dogadjaje i dolaskom u USA nastavio izučavati zadnji genocid nad Bošnjacima a i ostalim narodima. Izpočetka sam to radio više za sebe,ali sam ubrzo shvatio da je transparentnost u promovisanju genocida veoma važna za moj rad i moju domovinu. Iz tog razloga sam prije šest godina osnovao non- profit organizaciju „Udruženje Stanovnika Opštine Prijedor“ koja je ujedno i moja matična organizacija. Uradili smo dosta  na evidentiranju, i pravilnom shvatanju rata u Bosni i Hercegovini, normalno sa posebnim naglaskom na Bosansku Krajinu odnosno opštinu Prijedor iz koje sam kao neposredni svjedok imao informacije. Izložba  koju smo kao organizacija pripremili: „Prijedor-životi proistekli iz Bosanskog genocida“ je obišla dosta gradova u Americi i što je moj najveći osobni uspjeh, postavljena i na Captol Hill u Washingtonu D.C., što  dovoljno govori o profesionalnosti i objektivnosti ove izložbe.Kao rezultat ovog  angažovanja i suradnje sa nekoliko Univerziteta u St.Louisu,Fontbone University je prepoznao moj humanitarni rad i za to mi dodjelio prestižnu 2010 Jason Somer Award.To je najviše priznanje koje ovaj univerzitet dodjeluje nekom ko nije član univerziteta i omogućuje dobitniku nagrade da postane suradnik u njihovim budućim projektima. Ja sam  već više godina uključen u rad ovog univerziteta i  njihovog projekta pod nazivom:„Bosnian Memory Project“ u okviru kog njihovim studentima svojim izlaganjima pomažem da pravilno shvate agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

 3.  Na kojem projektu trenutno radite?

Pa ako pričamo o istraživanju i dokumentovanju genocida,trenutno radim na više projekata i svi su vezani za protekli rat u Bosni i Hercegovini.Ipak imam dva prioritetna projekta,a to su: Rad sa podmladkom u mojoj matičnoj organizaciji i dovršenje novog web site koji će izmedju ostalog biti dostupna široka baza podataka dosad identifikovanih tijela nastradalih ljudi sa prijedorske opštine.Ovo je veoma važan i neophodan korak ka nastavku rada na pronalaženju novih masovnih grobnica,jer odlaskom gosp. Jasmina Odobašića sa terena Bosanske Krajine, aktivnosti na otkrivanju novih masovnih grobnica su skoro stale.Na samom području prijedorske opštine još se traga za 1,273 lica a u Šehovcima kod Sanskog Mosta već godinama je pohranjeno više od 200 neidentifikovanih tijela.

 Bošnjačka zajednica u St. Lousi se godinama uspješno manipulira od stranepojedinaca niskog morala

 4.  Da se okrenemo  našoj zajednici u gradu gdje živite. Zašto se inače u najbošnjačkijem gradu u dijaspori dešava toliko potresa? Gdje su uzroci i kako ih prevazići?

Iskreno da vam kažem najradije bi preskočio ovo pitanje jer se bojim da će moj odgovor uzeti puno prostora.Drugi razlog je što bi na ovo pitanje prvo trebali da daju  odgovore oni koji svojim postupcima planski izazivaju ove potrese unutar naše zajednice u St.Louisu. Medjutim istovremeno smatram da je za bolju budućnost naše zajednice veoma bitno da se bavimo ovom problematikom.Pa ću zato ipak iznijeti svoje mišljenje.St.Louis je sredina u kojoj Bošnjaci čine apsolutnu većinu u ukupnoj strukturi ljudi koji su došli iz BiH-a. Pored tog to je veoma heterogena sredina u kojoj je odnos izmedju kvantiteta i kvaliteta totalno na strani kvantiteta.U takvoj strukturi veoma je mali broj ljudi koji imaju iskustva u javnom radu.Osnovano je dosta udruženja koja su mahom organizacije na papiru i nemaju svoje platforme djelovanja i programe rada.U devedest posto slučajeva cjelokupna aktivnost tih organizacija se svodi na organizovanje svečanih večera i piknika. Za mene je ovakvo stanje pozitivno u toliko što otvara vrata edukovanju onih koji žele da se pošteno i kvalitetnije uključe u tokove u St.Louisu koji jačaju naše bošnjačke institucije i državu Bosnu i Hercegovinu.Medjutim ovakav odnos i nedostatak kvaliteta na žalost u isto  vrijeme otvara vrata ljudima niskog morala da love u mutnom.Ti pojedinci prvenstveno gledaju da se lično i materijalno okoriste i zadovolje svoj egoizam i narcisoidnost i to su im jedini i krajnji ciljevi. Njihov lažni patriotizam u godinama sumnjivih aktivnosti im je donio i materijalnu i drugu korist. Pošto ovakvi uglavnom ne pripadaju ni jednoj oranizaciji ili je osnuju dok im traje projekat osobnog promovisanja, samim tim nemaju ni kolektivnu odgovornost, lutaju od jedne do druge organizacije i kad se okoriste od iste onda joj okrenu ledja.Takvima odgovara da se ideja bošnjaštva ne promovira i da stanje ostane uvijek na početku kako bi konstantno mjenjali dresove i uvijek prosperirali.To je jedan dio odgovora na vaše pitanje. Drugi razlog zašto imamo toliko turbulencija možda i važniji od prvog, je da isti oni koji planski prave konfuziju u našim redovima su ti koji kontrolišu protok informacija i onog što ce biti napisano ili rečeno.  Ja nisam prvi a vjerovatno ni zadnji koji konstatuje da u ovom gradu postoji informativna blokada kako javne tako i pisane riječi prema onima koji su prepoznali još davno šta se dešava. Ta blokada traje već godinama a  kulminirala je tokom i poslije susreta Bošnjaka u maju ove godine.  Svi koji su bili u St.Louisu na tradicionalnim Susretima Bošnjaka su osjetili posljedice te blokade, djelimično na briljantno organizovanoj ceremoniji otvora Džamije, u potpunosti na svečanoj večeri koja je, najblaže rečeno, bila katastrofa i poniženje za one koji su platili visoke ulaznice kao i za glavne gosti iz drugih američkih bošnjačkih centara, Evrope  i domovine.Ta večera je godinama na bošnjačkim susretima Sjeverne Amerike bila glavna centralna manifestacija, ali ova u St.Louisu to svakako  nije bila, a oni koji su je namjerno iscenirali opalili  su brutalan šamar tradiciji. Scenaristi ove svečane večere su nastojali prvenstveno da ponize krovne Bošnjačke institucije u Americi: BACA, IABNA, KBSA2000 a i njihove lidere koji su sjedjeli u istoj sali. Do juče su oni sami bili u ovim organizacijama i kada su im namjere prepoznate i kada su izolovani od njih dočekali su ove susrete da u dovođenju američkih gostiju pokažu kao neki svoj uticaj u vlasti američkog gavramenta, održe nelogičan prazan govor i onda nestanu iz dvorane da bi se sutra u lokalnom BiH mediju pojavila njihova slika i citirali riječi iz tog govora. Uzelo je više od deset godina da šira masa napokon shvati manipulaciju tih pojedinaca i na svu sreću izgleda da je došlo vrijeme i u St. Louisu i čitavoj Sjevernoj Americi da Bošnjaci saznaju šta se dešavalo u “njihovo ime” i već uveliko je okrenulo leđa dugogodišnjim generatorima ovakvog stanja, formiranjem novog džemata i gubljenja uticaja na Upravni Odbor organizatora zadnjih susreta džemata u St. County. U širenju istine u St. Lousu je uregentno osnivanje novog printanog medija koji će raditi u interesu zajednice, u promociji zdravog i progresivnog odnosa generacijama koji će sutra biti novi bošnjački lideri na ovim prostorima.

5.  KBSA 2000, centralna izvorna organizacija Bošnjaka Sjeverne Amerike, osnovana 2000 u Čikagu, gdje obavljaš dužnost sekretara, je u St.Louisu maja ove godine imala uspješnu Skupštinu i pripremu za Osnivačku Skupštinu Kongresa Bošnjaka Svijeta sljedeće godine u Sarajevu. Na čemu sada radite?

Koordinacija Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000, KBSA 2000 za St.Louis u sastavu: Hidajet Suljić,Osman Nanić, Almir Seferović,Samir Halkić,Asim Tartić,Besim Alagić, Dijana Mujkanović  i ja,mnogo je radila na pripremi svih sastanaka i manifestacija koje je KBSA 2000 planirao.Tokom  pripremnog perioda  ostvaren je visok stepen suradnje sa ostalim organizacijama.Kad ovo kažem prvenstveno mislim na Bosanski Islamski Centar South Conty ,novi džemat Nur, i Turkish Society.Poslije susreta je nastupilo  jedno sezonsko mrtvilo,prvenstveno zbog odlaska na godišnje odmore.Najveća i svakako pozitivna novost  iz bošnjačke zajednice St.Louis je početak rada novog džemata Nur na čelu sa Šerifom ef. Delićem.Ovaj džemat je krenuo sa radom i za kratko vrijeme ostvario zavidne uspjehe.Moje iskrene čestitke svim članovima ovog džemata i odboru.Mislim da svi moramo biti ponosni na postojanje ovakvog džemata. Jedan od primarnih i stalnih ciljeva je proširenje koordinacije i to prvenstveno sa mladim članovima.To je u istinu puno lakše reći nego ostvariti,ali mi ipak imamo dobar podmladak i simpatizere koji polako i oprezno čekaju svoju šansu za uključenje odnosno aktiviranje.Što se tiče moje pozicije u okviru KBSA 2000 ja sam svakim danom sve više ponosan da imam priliku da budem uključen u tokove jednog historijskog procesa koji stoji pred KBSA 2000 ali i svim Bošnjacima.Ponekad se bojim da moje iskustvo neće biti dovoljno za pravilno rezonovanje,ali na svu sreću u ovaj proces je uključen toliki broj bošnjačkih intektualaca tako da se od njih uvijek može nešto naučiti.

 Naša omladina je stiješnjena između bošnjačke komplikovanosti i sporosti i američke jednostavnosti i efikasnosti

6.  Koliko god se trudili da uključimo omladinu u naše aktivnosti uglavnom se dešava da brzo izgube interes i odsutanu. Pošto je rad u organizaciji kao što je KBSA 2000 isključivo volonterski, zašto je njima interesantnije da budu volonteri u američkim organizacijama prije nego u našim?

 Na žalost veoma tačna konstatacija. Odgovor bi mogao biti sljedeći:Mi, stariji ili iskusniji moramo pod hitno napraviti jednu strategiju.Ja ću je nazvati :Strategiija prilagodjavanja i razumjevanja mladih.Znači moramo se prilagoditi njihovim razmišljanjima, koja su sigurno pozitivna  i idu u istom pravcu sa našim ,ali su veoma amerikizirana.Primjera radi mladi imaju osjećaj da je njihov rad ponekad gubljenje vremena jer rade  džabe,gube dragocjeno vrijeme koje bi željeli potrošiti na nešto drugo itd...Da to nije  tačno, ja ću navesti primjer mladog člana Upravnog Odbora KBSA 2000 iz St. Louisa Dijane Mujkanović koja je zahvaljujući svom angažovanju i volonterskom radu u našim i američkim organizacijama dobila posao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.Već je otputovala i mi joj želimo mnogo uspjeha.Drugi razlog zašto mladi brzo posustaju je taj što ih regrutujemo po principu: Mlad je ili mlada je pa je samim tim podoban/na i onako sa ulice ih dovodimo u koordinacije ili ih promovišemo u članove U.O. Prije njihovog uključivanja mora postojati period adaptacije koji iziskuje dosta truda i rada od nas starijih. Mladi imaju mnogo nejasnoća koje stvaraju konfuziju u njihovim razmišljanjima i donošenju zaključaka.Ne treba ići daleko da bi se počelo odmotavati njihovo klupko dilema.Jedna od krucialnih dilema su pojmovi: Bošnjak i Bosanac.Dakle njima sigurno nisu jasni pojmovi: Bošnjak, Bosanac i Hercegovac,nacija,državnost, pune vrijednosti našeg identiteta, prisutnost vjere itd.To opet vraća odgovornost na nas starije, mi im moramo to pojasniti. Sve u svemu u radu sa mladima mora postojati strategija koja se može rasčlaniti na sljedeće periode:pripremni period,period adaptacije i onda period uključivanja.Na kraju želim da Vam se zahvalim na ustupljenom prostoru i vremenu.