Azem Dervišević Zenga

.

Azem Dervišević Zenga VRIJEME HEROJA

“Ovaj moj život je poput sna, brz, neponovljiv, u momentu nestvaran, još uvijek nedosanjan. Tek kad sam majku doveo u Boston, upitala me je: “Sine, što su tebe zvali Zenga?”. Možda i zbog tebe majko , odgovorio sam. Kada sam ušao u kasarnu Maršal Tito u Sarajevo i dogovorio predaju sa generalom Barošem, samo se majko znalo da je to neki Zenga uradio. Da sam bio tada Azem, u Višegradu bi četnici ubili svu moju familiju.”

 Piše: Nihad Krupić, autor i publicist

Vancouver, Canada

 Prvi put sam čuo glas Azema Derviševića prije dvije godine na telefonskoj konferenciji Upravnog Odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000. Javljao se iz Bostona, najpoznatijeg američkog univerzitetskog grada, gdje živi sa familijom od 1995. godine. Prvi razgovor i predstavljanje drugim članovima odbora proteklo je reklo bi se uobičajno. Azem ima dubok glas, istočnobosanskog dijalekta, u kojem nema isuviše fraziranja ili slatkorječivosti. Misli što kaže, odnosno kaže što misli. Nije sklon pričati radi priče i ono što sugovornik voli čuti. Po Azemu sam se uvjerio da su Bošnjaci sa Drine poput mojih Krajišnika. Milosni prema svojima a direktni i otvoreni prema drugima, uvijek u gardu odbrane, ako se ukaže potreba. Iako još nisam znao da se radi o sigurno najmlađem ratnom sarajevskom komandantu poznatom pod nadimku Zenga, Azem je na mene odmah ostavio prijatan utisak.

         Kasnije sam dobio i njegovu biografiju. Čitajući je shvatio sam da ne poznaje strah i ne boji se ni u Americi javno reći i napisati : “Ime mi je Azem Dervišević. Rođen Aprila 02, 1968 u Višegradu. Od 1990 do 1992 obavljao dužnost podpredsjednika Muslimanskog Omladinskog Saveza (MOS). Godinu dana pred agresiju na BiH 1992 radio na organizovanju formiranja Patriotske Lige u Donjem Podrinju.U toku agresije na BiH, kao pripadnik Armije RBiH obavljao slijedeće dužnosti: zamjenik komadanta Prve Drinske Brigade, osnivač i komadant Škole ratnih vještina i Nastavno-regrutnog centra na Bjelašnici, komadant Izviđačko-diverzantske brigade, pomoćnik komadanta Prvog Sarajevskog korpusa za izviđačko-diverzantska dejstva i član Vrhovne Komande Armije BiH…”

 U bostonskom “Saburu”

Jula ove godine bio sam sedmicu dana u Bostonu. I tamo me dočekao Azem. Dok smo sjedili u Saburu, prvom bosanskom restoranu koji je on otvorio skupa sa dobrim prijateljom, pitao sam ga da li je bio tako otvoren i prema službenicima američke ambasade prije nego je došao u USA. Odgovorio je:

- Ja nisam želio i nisam mogao drugačije. U uniformi Armije RBiH sam upoznao moju sadašnju suprugu, američku novinarku koja se zadesila u opkoljenom Sarajevu i slučajem baš mene odabrala za intervju.. Dok sam joj odgovarao na pitanja gledala je čovjeka koji brani svoj prag, domovinu, narod. Amerikanci neizmjerno vole takve. Bio sam u uniformi hiljadama kilometara od nje dok nam je rađala prva kćerku u Bostonu, koju sam video tek kada je imala 6 mjeseci…

   Zavaljen u udobnu sećiju u očekivanju ručka, pažljivo sam slušao nastavak Azemove priče.

-      Imao sam u životu važne stvari koje su bile vezane za uniforme. Kao jedan od organizatora Muslimanskog Omladinskog Saveza u Višegradu i prvi potpredsjednika u osnivanju, određen sam da skupa sa dvadesetak mladića idem na vojnu obuku u Hrvatsku. Ja sam jedini od njih imao odlične vojne preporuke. Kao vodnik-stažist, za vrijeme služenja redovnog roka u JNA, dva puta sam proglašen za najboljeg nišandžiju na bestrzajnom topu u Trećoj Armijskoj Oblasti. Kao primjeran vojnik sam nagrađen sa 29 dana odsustva, i to, glavom i bradom, od tadašnjeg potpukovnika Ratka Mladića, koji će kasnije postati najveći dželat Bosne i Bošnjaka. Prsti su mi već u Višegradu trnuli od uzbuđenja što ću ponovo imati u rukama oružje sa kojim sam se osjećao tako dominantno, čak i u odnosu na profesionalne oficire koji mi u gađanju nisu bili ni blizu. Taj naš put na obuku septembra 1991 godine nije se završio ni približno kako je bilo zamišljeno. Samo nas petorica smo se uspjeli dokopati Zagreba. Na kraju, Ibrahim Bosno, Miralem iz Goražda i ja ulazimo u sastav Prve Bojne Frankopan, koja je tada bila pod komandom generala Ante Rose. Nije bilo povratka natrag. Nisam mogao poput drugih. Ljudi su imali povjerenje u mene. Obukao sam uniformu hrvatske vojske jer sam imao osjećaj da i tu branim Bosnu. Ratujući širom Hrvatske sam naučio mnogo.. Tamo su me uvijek i jedino zvali Bosanac. Majka u Višegradu nije znala gdje sam. Braća su joj rekli da radim van Bosne. Bojala se i ranije kada sam odlazio na skupove SDA kao pratnja glavnih govornika. Ni u snu nije mogla zamisliti da sam čitavo ljeto 1991 godine prevozio oružje do Višegrada, od starog hadžije Čengića iz Ustokline, a iz Foče od Šahinpašića Senade Šaje.Kada sam zadnji put dolazio kući sa hrvatskog ratišta marta 1992 godine u opštinu me pozvaše predsjednik SDA Fikret Čočalić skupa sa svojim podpredsjednikom Avdijom Šabanovićem i optužiše da formiram paravojne hrvatske jedinice dolinom Drine. Uzalud sam im govorio da mi general Roso nikad nešto slično nije pomenuo. Nakon ovog razgovora sam veoma razočaran  napustio rodni grad. U toku cijelog rata zamišljao sam sebe kao Ramba koji iz Hrvatske u Bosnu vozi šleper puno oružja.

Zastade. Zavali se dublje u sećiju. Pogled mu odluta. Kao da je negdje daleko. I to samo na tren. Onda se naglo ispravi, pogleda me, šireći usne u širok i lijep osmjeh.

-      Voljeli su me u hrvatskoj vojsci jer nisam znao za izvlačenje. Išao sam na mjesta gdje se ginulo. Nisam nikad krio da ću u Bosnu čim je napadne JNA. I onda je krenulo u Bijeljini 1 aprila 1992 godine. Baš na Bajram. Arkanove trupe su počele ubijati Bošnjake po ulicama. Otišao sam do generala Đure Brodarca i tražio oružje. Odmah mi je dao odobrenje i uputio u Sisak gdje me je trebao čekati Ekrem Mandal sa kamionom. Kada sam stigao u Sisak njegov brat Kadir mi reče da Ekrem nije mogao čekati nego je sinoć sa grupom boraca otišao sa oružjem prema Bosanskom Brodu. Vratio sam se u Zagreb na dan dva i onda donio konačnu odluku da 5 aprila 1992 krenem za Sarajevo. Sa mnom je na putu bio i zamjenik ministra MUP-a Mirsad Srebrenković. Bio sam u civilnoj odjeću, ali u mojoj putnoj torbi su se nalazile dvije uniforme hrvatske vojske. Kada sam pokazao uniforme našim borcima u Sarajevu, ostavio sam bolji utisak na njih nego da sam im dovezao oružje. Znali su da onaj ko donese uniformu sa sobom je došao ratovati i neće ih ostaviti, dok su oni koji su dopremali oružje većinom nestajali glavom bez obzira.Još kada su čuli da sam uniforme nosio mjesecima kao ratnik u Hrvatskoj, odmah su me prozvali Zenga. Od tada je moje pravo ime potisnuto u stranu. Bio je to nadimak koji je kuražio borace. Znali su da sam iskusan borac To ih je hrabrilo još više. A odgovaralo mi je da budem samo Zenga, jer su u Višegradu još bili moja majka, braća i sestre. Kada sam skinuo uniformu Armije Republike BiH i došao  u Boston sa još uvijek posljedicama teškog ranjavanja, prvi posao mi je bio da primam i odlažem na čiviluke kapute gostiju u jednom ekskluzivnom italijanskom restoranu. U pet godina mog života, prije početkagarderoberskog slaganja kaputa američkoj gospodi mene su uglavnom htjele ratne uniforme. A ipak, najviše sam volio onu našu beretku sa ljiljanima na strani. Bila je više od kape. Tako sam se navikao na nju da sam mjesecima u Americi imao osjećaj da mi je još uvijek na glavi. Kad god se naglo okrenem uhvatim se za vrh glave, a tamo samo kosa ,koja se naglo počela prorijeđivati. Voljela je valjda i kosa da je pokrije moja zelena beretka.              

Prekinu ga simpatična i osmjehnuta konobarica Lejla, tuzlanka. Donosila je i servirala jelo ispred nas na ručno pravljen sto od bosanskih dimirlija. Na ogromnom okruglom pladnju, izrezbarenih motiva zamirisaše ćevapi, bureci, zelena salata,..baš ko na Baščaršiji. Iz drugog dijela restorana se čuo žagor veće grupe žena perzijskog porijekla. Sve je bilo savršeno u tom Saburu, svaki motiv pažljivo izabran. Azem je maksuz putovao u Bosnu da prikupi kompletan inventor koji je u kontejneru nakon mjesec dana putovanja brodom došao pred Sabur. Jedino mi muzika Bregovićevog srbijanskog orkestra za sahrane i svadbe nije bila po ćeifu. Spomenuo sam to njemu. On reče:

-Restoran više nije moj. Prodao sam svoj dio partneru prije šest godina. Ljudi imaju sada drugačiji ukus. Moja pjesma je bila Vojnik Sreće Dine Merlina tokom rata u Sarajevu, čak i godinama u Bostonu, ali izgleda nije više u trendu. A i vremena se mjenjaju. Valjda ćemo se priviknuti na to.

Azemu na trenutak zazvoni telefon. Nazvala ga je supruga. Željela je da dođe i pridruži nam se. Učini mi se na njegovom licu da nije bio baš za tu ideju jer bi se moraliprešaltati na engleski jezik a njemu baš dobro krenulo na bosanskom.

Sine, što su tebe zvali Zenga?

-      Ovaj moj život je poput sna, brz, neponovljiv, u momentu nestvaran, još uvijek nedosanjan. Tek kad sam majku doveo u Boston, upitala me je: “Sine, što su tebe zvali Zenga?”.

-      Možda i zbog tebe majko , odgovorio sam. Kada sam ušao u kasarnu Maršal Tito u Sarajevo i dogovorio predaju sa generalom Barošem, samo se majko znalo da je to neki Zenga uradio. Da sam bio tada Azem, u Višegradu bi ubili svu moju familiju.”

-      Moj dolazak u Sarajevo, uznemirenom skupštinskim zasjedanjima i blokadama po Grbavici, sam počeo posjeti Hasanu Čengiću u centrali SDA i raspoređivanjem na komandne dužnosti. Hasana sam prvi put vidio 1990 godine na skupu SDA u Foči. Bio sam mlad i tražio lidera sa kojim bi se identifikovao. Stajao sam blizu njega dok je masa klicala SDA, Aliji i njemu. U toj prilici je potpuno vladao situacijom. Hasan je tada postao moj Che Gevara i znao sam da taj čovjek ne izdaje nikad. Granatiranja sa okolnih sarajevskih brda su već počela. Naš odgovor je bio formiranje prvih odbrambenih linija. Bio sam već navikao na odjek granata i pucnjeva, ali prosto mi je bilo nevjerovatno kako se mali čovjek, naš bosanski branitelj preko noći transformirao u istinskog gaziju. Valjda je proradio taj naš naam, inat, obraz, dostojanstvo, po onoj “nedam svoje”, i ne znam već šta. Krenule su akcije. U jednom danu tri puta sam upadao u Pretis. Prvi put je bilo uspješno, drugi put smo izgubili nekoliko boraca, a treći put sam bio tamo sa transporterom specijalne policije kojeg mi je sa posadom na raspolaganje dao Asim Dautbašić.Od Patriotske Lige smo formirali Diverzantsku brigadu. Postavljen sam za zapovjednika i počeo s prvom obukom naših diverzante. Na web stranici Patriotske Lige ima priča jednog borca kako se to sve odvijalohttp://www.plbih.info/cms/uploads/media/major1.pdf.

Komandovao sam akcije oslobađanja i pregleda Vojne bolnice. U Pofalićku  bitku sam odpremio svojih dvije stotine do zuba nauružanih boraca koji su tada imali četrdesetak zolja i oko dvije hiljade metaka po vojniku. Oni su svojim dolaskom digli moral drugima i uspostavili potpuno ravnotežu koja je dovela do možda najznačajnije sarajevske pobjede. Prije ove velike bitke ranjen sam u nogu. Pred sam polazak u akciju doveo sam mojim borcima rahmetli Safeta Isovića da ih pjesmom isprati na ratište. Dalje su se redale borbe…, od Sarajeva, Igmana, Trnova, ofanzive na Crvenim stijenama kod Orahovice, do Goražda i odbrane ovog grada. Spavao sam kod Rijada Raščića. On mi je svjedok da skoro i nisam spavao, jer je Goražde gorilo. Kakvo spavanje! Najteže mi je bilo kada sam čuo da mi je najmlađi brat ubijen u Višegradu. Poslije je granata sa srpskih položaja oko Sarajeva ubila mog zeta i sestri odkinula ruku. Ni tada, ni prije, a ni sada nisam u duši imao ni zerhru mržnje prema srpskom narodu. Ratovao bih ja protiv njih i sto godina. Ubijao im vojnike, ali štitio civile, što sam i radio. Nikad ne bih poželio zlo njihovoj djeci. Baš u tome je pregolema razlika između nas i njih.

- Sarajevski ratni dani mi i danas prolaze kroz glavu. Pođem od početka, pa odjednom, skočim na sredinu, pa na kraj, tačnije u onaj zadnji dan prije napuštanja Bosne i dolaska u Ameriku. I kao da imam još dosta toga neodrađenog. Rat mi se nekako naglo prekinuo, a nisam zamišljao takav kraj. Dugo sam osjećao gorčinu u ustima. Valjda nisam naučio kako je biti ratnik poslije rata. A ja sam oduvijek bio samo branitelj. To znam sigurno i zato i ne krijem svoju prošlost. Puno mislim na moje borce. Gdje li su sada , šta li rade, da li bih i ja sa njima vehnuo, nesretan i razočaran. Da sam ostao, da li bih izblijedio kao mnogi. A nisam počeo ni pošteno da živim. Volim Curta Cobaina, legendarnog pjevača Nirvane koji je nekoć rekao: “ Bolje je odjednom izgoriti u vatri nego blijediti godinama”. Ja sam valjda odjednom ili u paketu izbjegao i smrt i nestajanje u zaboravu. Nisam se dao prepustiti melanholiji u Americi. Nastavio sam ratovati drugim sredstvima. Najboljim i najefikasnijim u ovom momentu za neprijatelje Bosne i Bošnjaka. A to je obrazovanje i poslovni uspjeh. Nije više važno gdje smo. Ako ti je nešto u srcu, ono je uvijek blizu. A u mom je Bosna. Zauvijek. Moja Drina ne smije više krvava teći i nositi tijela onih koji ne znaju šta je drugima misliti zlo. Sad sam spreman u Bosnu dovesti ako treba brod, voz oružja i hiljade uniformi. Nisam više sirotan koji je sa zavežljajem krenuo iz Zagreba da brani svoju Bosnu. Kada sam formirao svoju uvozno-izvoznu kompaniju Global Bridge Trust, otvorio sam predstavništvo u Sarajevu.Tamo se američkih pola sata i 75 dolara koji su potrebni da se registruje takva kompanija oteglo punih šest mjeseci i hiljade dolara “administrativnih” troškova. Kao da Bijela Kuća nije u Washingtonu nego na Marin Dvoru, gdje sjede službenici i odobravaju moj zahtjev.. Imao sam velike planove za Bosnu. I sve ostalo na tome. Za sada. Nadam se da će i to krenuti po ulasku BiH u Evropsku Uniju. Ali sam zato ovdje u Americi krenuo dobro. Zakopitio se, što naši kažu. Devedesete nisam dao da me neko stavlja pod sebe, a ne dam ni sada u Americi. Ono slaganje kaputa mi je jako dobro došlo. Nakon godina oporog vonja sopstvene krvi i znoja omirisao sam pravu gospodu i rekao sebi “Azeme, jednog dana će neko drugi tvoj kaput skidati, a ti mu u ruke tutnuti koji dolar”.

-U knjigama o odbrani Sarajeva slabo se spominje moj doprinos. Pisao sam ljudima koji sve to znaju. Nema odgovora. Valjda i knjige o slavnim bitkama pišu oni koji su imali vremena da se bave zapisivanjem i u doba najvećih ratnih teškoća. Ja nisam. Bio sam na ratištima uz moje borce. Ali, jednog dana ću završiti svoju knjigu. Počeo sam. Nešto me, međutim, koči. Valjda još nije vrijeme. Najvažnije mi je sada da moje tri kćerke znaju da im je otac bio vojnik na braniku svoje domovine i da bi se opet iz Amerike pojavio na prvim linijama,  ako zatreba.

-      Jednom prilikom sam na Harvardskom univerzitetu govorio o agresiji i zločinima koji su se desili u Bosni. Nakon toga, prišla mi je jedna djevojka i rekla da je novinarka begradske medijske kuće B92, te da želi napraviti intervju sa mnom. Pristao sam pod uslovom da sve što kažem prenese. Govorio sam mnogo o zločinima u Višegradu i drugim mjestima, a posebno kako su moje prve komšije postali krvavi četnici. Nisam izostavio ni svoju ulogu u odbrani domovine. Sve je objavljeno na Internet site B92 i bio sam iznenađen koliko je bilo dobrih komentara iz Srbije. Mjesec dana nakon ovog intervjua ponovo na jednom od harwardskih okruglih stolova o Balkanu prišao mi je neki srpski aktivista u Bostonu i rekao da mi čestita na hrabrosti, jer ja ni prilikom dolaska a ni tokom boravka u Americi nikad nisam skrivao da sam bio vojnik Armije RBiH. Valjda je pomislio na možda hiljade svojih koji su američkim vlastima lagali da nisu bili pripadnici četničkih jedinica pa ih danas jednog po jednog hapse širom Amerike…

Azem sa Harvarda

Azem nije prestajao. Imao sam osjećaj da je ama baš sve želio da mi kaže u jednom danu. Dok smo šetali centrom grada i tražili suvenire na Harvard Squeru, pred samim ulazom na najpoznatiji univerzitet na svijetu, Azem je iskazivao oduševljenje ovim gradom. Kaže:” Volim ga baš kao i moj rodni Višegrad.” A kako i nebi. Za grad u kojem uvijek ima više od stotinu hiljada studenata iz svih dijelova svijeta se može reći da je najpametniji na svijetu. Predivne široke aleje sa fontanama u centru. Poput Londona, Pariza i Rima... Pet minuta hoda od Harvarda nalazi se sjedište Azemove građevinske kompanije Sincere Construction . I tamo, kao i u restoranu Sabur  svaki komad namještaja potiče iz Bosne. Suverniri, tomovi knjiga iz BiH, monografije, novine, BiH turistički vodiči… Na zidu uokvirena diploma poslovne administracije. U maju 2001. godine Azem je diplomirao na Babson College, te stekao diplomu “Bachelor of Science in Business Administration”, (Magna Cum Laude), sa fokusom na financije i ekonomiju. Na istom fakultetu je bio i prvi dobitnik nagrade “Babson College Award for Global Citizenship” sa stipendijom u iznosu od $18,000.

Prošlo je već mjesec dana od razgovora sa Azemom. Od tada sam često razmišljao o njemu. Želio sam odmah napisati ovu priču, ali nisam nalazio riječi. Početak je uvijek najteži. Pogotovu u pisanju. I zista od kuda početi sa pričom o heroju koji je to u pravom smislu i 15, 20 godina kasnije. Tek kada sam od Azema dobio kopiju teksta izLjiljana od 10. septembra 1993, autora Medine Delalić, pod nazivom ŠEHID HASO NA PUTU ŽIVOTA,  nadnaslov “ Heroj Azem Dervišević Zenga”, sjetih se da sam zapravo prvi put čuo o njemu u Ljubljani, gdje sam se često sastajao sa članovima redakcije Ljiljana koji je uređivan, pripreman i štampan u glavnom gradu Slovenije.

Vraćam se unazad i uz sjetu pomislih koliko je bilo priča u našem Ljiljanu o raznim bosanskim herojima. Da li su i danas oni uspravni kao Azem ili ih vrijeme pognulo!?.

***

Dok pišem ovaj tekst, u noći sa 15. na 16. septembra 2010 Azem je na odmoru u Istanbulu. Prvo je došao u Sarajevo, pa onda na odmor u Tursku. Vraća se krajem sedmice u Sarajevo, a potom nazad u Boston. Gledam njegove ratne slike. U društvu sa Ismetom Bajramovićem Ćelom, Kemom Ademovićem, Mustafom Hajrulahovićem Talijanom..sa prvom grupom učenika “Škole ratnih vojnih vještina”, gdje ispred jedinice predaje raport generalu Šiberu… Sjetih se kako mi je u Bostonu  pričao da mu je najčudnije bilo kada je prvi put vidio podignut dlan desne ruke u visini prsa kao pozdrav u Armiji RBiH. Pitao je, odkud taj pozdrav? Objasnili su mu kako je to  pozdrav starog Bošnjana sa jednog stećka, autentičan baš za staru dobru Bosnu. I tako je od našeg generalštaba prihvaćen kao pozdrav. Na jednoj slici Azem sathomsonom u ruci, u uniformi naše vojske ispod američke zastave. Kao da je znao da će ove dvije stvari sudbina na neki način spojiti. Unutar svog bića još uvijek bosanski vojnik, a više njega američko nebo. Slobodno i primamljivo, naročito za hrabre, poduzete i uspravne kao što je Azem.

Vrijeme heroja ne nestaje, nego poprima samo druge oblike. Heroj može nositi uniformu ne samo svoje domovine, nego i domovine onih na kojima se zločin i agresija vrši, ali sve ipak započinje i prestaje blizu srca, a pogotovo onima koji su Bosnu ponosnu branili i odbranili. Za Azema Derviševića je možda prestalo vrijemeZenge, ali nije istine koju svjedoči svakog dana svog života u Americi. Kada god iz daleka dođe u Sarajevo pomisli:, “Kome bi se sada javio da Bosna gori. Hasana Čengića nema više u centrali SDA, stranki koja je organizovala odbranu Bosne. Tamo su neki drugi nepoznati ljudi, koji su možda hiljadu puta više od Azema vješali tuđe kapute na čiviluke i tako sebi obezbjedili mjesto u vrhu SDA. Ali opet Azem ne bi dao jedan svoj sarajevski ratni sumoran dan i dolazak vrhovnog komadanta na liniju za sto najboljih američkih. I sada ga jeza hvata od riječi predsjednika Alije : “Momci, možete li izdržati…?”

Momci su izdržali tada, a kasnije neko i nije, ali Azem jeste.  

Ovih dana upravo u Sarajevu u funkciji kordinatora za financije Incijativnog Odbora Kongresa Bošnjaka Svijeta obavlja zadnje tehničke pripreme za osnivačku Skupštinu, koji će se održati 16 jula 2011 u Sarajevu. I tu se valjda bošnjački krug zatvara. Bosna nije šaptom pala a ni vrijeme heroja nije došlo u nevrijeme. Baš sve potaman za Azema. Od njegovog rodnog Višegrada do Bostona, od Bostona nazad do mirne  Bosne. A za nju se uvijek vrijedi boriti.

OMOGUĆIO SAM DA DOKAZI O GENOCIDU U PRIJEDORU BUDU IZLOŽENI NA CAPTOL HILL U WASHINGTONU, DC

OMOGUĆIO SAM DA DOKAZI O GENOCIDU U PRIJEDORU BUDU IZLOŽENI NA CAPTOL HILL U WASHINGTONU, DC

Interviju-Amir Karadžić ,dobitnik 2010 Jason Somer plakete Fontbone Univerziteta St. Louis, USA,    

 Izložba  pod nazivom: „Prijedor-životi proistekli iz Bosanskog genocida“ je obišla dosta gradova u Americi i što je moj najveći osobni uspjeh, postavljena i na Captol Hill u Washingtonu D.C., što  dovoljno govori o profesionalnosti i objektivnosti ove izložbe.Kao rezultat ovog  angažovanja i suradnje sa nekoliko Univerziteta u St.Louisu, Fontbone University je prepoznao moj humanitarni rad i za to mi dodjelio prestižnu 2010 Jason Somer Award.To je najviše priznanje koje ovaj univerzitet dodjeluje nekom ko nije član univerziteta i omogućuje dobitniku nagrade da postane suradnik u njihovim budućim projektima...

Razgovor vodio: Nihad Krupić

1.  Poštovani Amire, na samom početku razgovora molim Vas da se predstavite našim čitaocima?

Rodjen sam u Prijedoru, lijepom gradu na obali rijeke Sane.Tu sam živio sve do odlaska na fakultet.Moj otac Junuz je bio profesor biologije i hemije i dugogodišnji prosvjetni radnik na prijedorskoj gimnaziji.Majka Redžbija je radila u opštini.Zbog zaposlenosti mojih roditelja većinu djetinjstva sam provodio sa nanom Rabijom i didom Azizom Sarvan.Bili su to divni ljudi, koji su 1942 nakon četničkog divljanja morali napustiti rodno Goražde i preseliti se u Prijedor.Danas s porodicom živim u St.Louisu, USA jer sam kao i mnogi prijedorčani usljed agresije na Bosnu i Hercegovinu morao napustiti svoj grad i državu.

 2.  Dugo godina ste jedan od lidera za istraživanje genocida u Sjevernoj Americi i nedavno ste za svoj neumoran dugogodišnji angažman nagrađeni. O kakvoj nagradi se radi?

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu i grad Prijedor sam počeo bilježiti sve dogadjaje i dolaskom u USA nastavio izučavati zadnji genocid nad Bošnjacima a i ostalim narodima. Izpočetka sam to radio više za sebe,ali sam ubrzo shvatio da je transparentnost u promovisanju genocida veoma važna za moj rad i moju domovinu. Iz tog razloga sam prije šest godina osnovao non- profit organizaciju „Udruženje Stanovnika Opštine Prijedor“ koja je ujedno i moja matična organizacija. Uradili smo dosta  na evidentiranju, i pravilnom shvatanju rata u Bosni i Hercegovini, normalno sa posebnim naglaskom na Bosansku Krajinu odnosno opštinu Prijedor iz koje sam kao neposredni svjedok imao informacije. Izložba  koju smo kao organizacija pripremili: „Prijedor-životi proistekli iz Bosanskog genocida“ je obišla dosta gradova u Americi i što je moj najveći osobni uspjeh, postavljena i na Captol Hill u Washingtonu D.C., što  dovoljno govori o profesionalnosti i objektivnosti ove izložbe.Kao rezultat ovog  angažovanja i suradnje sa nekoliko Univerziteta u St.Louisu,Fontbone University je prepoznao moj humanitarni rad i za to mi dodjelio prestižnu 2010 Jason Somer Award.To je najviše priznanje koje ovaj univerzitet dodjeluje nekom ko nije član univerziteta i omogućuje dobitniku nagrade da postane suradnik u njihovim budućim projektima. Ja sam  već više godina uključen u rad ovog univerziteta i  njihovog projekta pod nazivom:„Bosnian Memory Project“ u okviru kog njihovim studentima svojim izlaganjima pomažem da pravilno shvate agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

 3.  Na kojem projektu trenutno radite?

Pa ako pričamo o istraživanju i dokumentovanju genocida,trenutno radim na više projekata i svi su vezani za protekli rat u Bosni i Hercegovini.Ipak imam dva prioritetna projekta,a to su: Rad sa podmladkom u mojoj matičnoj organizaciji i dovršenje novog web site koji će izmedju ostalog biti dostupna široka baza podataka dosad identifikovanih tijela nastradalih ljudi sa prijedorske opštine.Ovo je veoma važan i neophodan korak ka nastavku rada na pronalaženju novih masovnih grobnica,jer odlaskom gosp. Jasmina Odobašića sa terena Bosanske Krajine, aktivnosti na otkrivanju novih masovnih grobnica su skoro stale.Na samom području prijedorske opštine još se traga za 1,273 lica a u Šehovcima kod Sanskog Mosta već godinama je pohranjeno više od 200 neidentifikovanih tijela.

 Bošnjačka zajednica u St. Lousi se godinama uspješno manipulira od stranepojedinaca niskog morala

 4.  Da se okrenemo  našoj zajednici u gradu gdje živite. Zašto se inače u najbošnjačkijem gradu u dijaspori dešava toliko potresa? Gdje su uzroci i kako ih prevazići?

Iskreno da vam kažem najradije bi preskočio ovo pitanje jer se bojim da će moj odgovor uzeti puno prostora.Drugi razlog je što bi na ovo pitanje prvo trebali da daju  odgovore oni koji svojim postupcima planski izazivaju ove potrese unutar naše zajednice u St.Louisu. Medjutim istovremeno smatram da je za bolju budućnost naše zajednice veoma bitno da se bavimo ovom problematikom.Pa ću zato ipak iznijeti svoje mišljenje.St.Louis je sredina u kojoj Bošnjaci čine apsolutnu većinu u ukupnoj strukturi ljudi koji su došli iz BiH-a. Pored tog to je veoma heterogena sredina u kojoj je odnos izmedju kvantiteta i kvaliteta totalno na strani kvantiteta.U takvoj strukturi veoma je mali broj ljudi koji imaju iskustva u javnom radu.Osnovano je dosta udruženja koja su mahom organizacije na papiru i nemaju svoje platforme djelovanja i programe rada.U devedest posto slučajeva cjelokupna aktivnost tih organizacija se svodi na organizovanje svečanih večera i piknika. Za mene je ovakvo stanje pozitivno u toliko što otvara vrata edukovanju onih koji žele da se pošteno i kvalitetnije uključe u tokove u St.Louisu koji jačaju naše bošnjačke institucije i državu Bosnu i Hercegovinu.Medjutim ovakav odnos i nedostatak kvaliteta na žalost u isto  vrijeme otvara vrata ljudima niskog morala da love u mutnom.Ti pojedinci prvenstveno gledaju da se lično i materijalno okoriste i zadovolje svoj egoizam i narcisoidnost i to su im jedini i krajnji ciljevi. Njihov lažni patriotizam u godinama sumnjivih aktivnosti im je donio i materijalnu i drugu korist. Pošto ovakvi uglavnom ne pripadaju ni jednoj oranizaciji ili je osnuju dok im traje projekat osobnog promovisanja, samim tim nemaju ni kolektivnu odgovornost, lutaju od jedne do druge organizacije i kad se okoriste od iste onda joj okrenu ledja.Takvima odgovara da se ideja bošnjaštva ne promovira i da stanje ostane uvijek na početku kako bi konstantno mjenjali dresove i uvijek prosperirali.To je jedan dio odgovora na vaše pitanje. Drugi razlog zašto imamo toliko turbulencija možda i važniji od prvog, je da isti oni koji planski prave konfuziju u našim redovima su ti koji kontrolišu protok informacija i onog što ce biti napisano ili rečeno.  Ja nisam prvi a vjerovatno ni zadnji koji konstatuje da u ovom gradu postoji informativna blokada kako javne tako i pisane riječi prema onima koji su prepoznali još davno šta se dešava. Ta blokada traje već godinama a  kulminirala je tokom i poslije susreta Bošnjaka u maju ove godine.  Svi koji su bili u St.Louisu na tradicionalnim Susretima Bošnjaka su osjetili posljedice te blokade, djelimično na briljantno organizovanoj ceremoniji otvora Džamije, u potpunosti na svečanoj večeri koja je, najblaže rečeno, bila katastrofa i poniženje za one koji su platili visoke ulaznice kao i za glavne gosti iz drugih američkih bošnjačkih centara, Evrope  i domovine.Ta večera je godinama na bošnjačkim susretima Sjeverne Amerike bila glavna centralna manifestacija, ali ova u St.Louisu to svakako  nije bila, a oni koji su je namjerno iscenirali opalili  su brutalan šamar tradiciji. Scenaristi ove svečane večere su nastojali prvenstveno da ponize krovne Bošnjačke institucije u Americi: BACA, IABNA, KBSA2000 a i njihove lidere koji su sjedjeli u istoj sali. Do juče su oni sami bili u ovim organizacijama i kada su im namjere prepoznate i kada su izolovani od njih dočekali su ove susrete da u dovođenju američkih gostiju pokažu kao neki svoj uticaj u vlasti američkog gavramenta, održe nelogičan prazan govor i onda nestanu iz dvorane da bi se sutra u lokalnom BiH mediju pojavila njihova slika i citirali riječi iz tog govora. Uzelo je više od deset godina da šira masa napokon shvati manipulaciju tih pojedinaca i na svu sreću izgleda da je došlo vrijeme i u St. Louisu i čitavoj Sjevernoj Americi da Bošnjaci saznaju šta se dešavalo u “njihovo ime” i već uveliko je okrenulo leđa dugogodišnjim generatorima ovakvog stanja, formiranjem novog džemata i gubljenja uticaja na Upravni Odbor organizatora zadnjih susreta džemata u St. County. U širenju istine u St. Lousu je uregentno osnivanje novog printanog medija koji će raditi u interesu zajednice, u promociji zdravog i progresivnog odnosa generacijama koji će sutra biti novi bošnjački lideri na ovim prostorima.

5.  KBSA 2000, centralna izvorna organizacija Bošnjaka Sjeverne Amerike, osnovana 2000 u Čikagu, gdje obavljaš dužnost sekretara, je u St.Louisu maja ove godine imala uspješnu Skupštinu i pripremu za Osnivačku Skupštinu Kongresa Bošnjaka Svijeta sljedeće godine u Sarajevu. Na čemu sada radite?

Koordinacija Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000, KBSA 2000 za St.Louis u sastavu: Hidajet Suljić,Osman Nanić, Almir Seferović,Samir Halkić,Asim Tartić,Besim Alagić, Dijana Mujkanović  i ja,mnogo je radila na pripremi svih sastanaka i manifestacija koje je KBSA 2000 planirao.Tokom  pripremnog perioda  ostvaren je visok stepen suradnje sa ostalim organizacijama.Kad ovo kažem prvenstveno mislim na Bosanski Islamski Centar South Conty ,novi džemat Nur, i Turkish Society.Poslije susreta je nastupilo  jedno sezonsko mrtvilo,prvenstveno zbog odlaska na godišnje odmore.Najveća i svakako pozitivna novost  iz bošnjačke zajednice St.Louis je početak rada novog džemata Nur na čelu sa Šerifom ef. Delićem.Ovaj džemat je krenuo sa radom i za kratko vrijeme ostvario zavidne uspjehe.Moje iskrene čestitke svim članovima ovog džemata i odboru.Mislim da svi moramo biti ponosni na postojanje ovakvog džemata. Jedan od primarnih i stalnih ciljeva je proširenje koordinacije i to prvenstveno sa mladim članovima.To je u istinu puno lakše reći nego ostvariti,ali mi ipak imamo dobar podmladak i simpatizere koji polako i oprezno čekaju svoju šansu za uključenje odnosno aktiviranje.Što se tiče moje pozicije u okviru KBSA 2000 ja sam svakim danom sve više ponosan da imam priliku da budem uključen u tokove jednog historijskog procesa koji stoji pred KBSA 2000 ali i svim Bošnjacima.Ponekad se bojim da moje iskustvo neće biti dovoljno za pravilno rezonovanje,ali na svu sreću u ovaj proces je uključen toliki broj bošnjačkih intektualaca tako da se od njih uvijek može nešto naučiti.

 Naša omladina je stiješnjena između bošnjačke komplikovanosti i sporosti i američke jednostavnosti i efikasnosti

6.  Koliko god se trudili da uključimo omladinu u naše aktivnosti uglavnom se dešava da brzo izgube interes i odsutanu. Pošto je rad u organizaciji kao što je KBSA 2000 isključivo volonterski, zašto je njima interesantnije da budu volonteri u američkim organizacijama prije nego u našim?

 Na žalost veoma tačna konstatacija. Odgovor bi mogao biti sljedeći:Mi, stariji ili iskusniji moramo pod hitno napraviti jednu strategiju.Ja ću je nazvati :Strategiija prilagodjavanja i razumjevanja mladih.Znači moramo se prilagoditi njihovim razmišljanjima, koja su sigurno pozitivna  i idu u istom pravcu sa našim ,ali su veoma amerikizirana.Primjera radi mladi imaju osjećaj da je njihov rad ponekad gubljenje vremena jer rade  džabe,gube dragocjeno vrijeme koje bi željeli potrošiti na nešto drugo itd...Da to nije  tačno, ja ću navesti primjer mladog člana Upravnog Odbora KBSA 2000 iz St. Louisa Dijane Mujkanović koja je zahvaljujući svom angažovanju i volonterskom radu u našim i američkim organizacijama dobila posao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.Već je otputovala i mi joj želimo mnogo uspjeha.Drugi razlog zašto mladi brzo posustaju je taj što ih regrutujemo po principu: Mlad je ili mlada je pa je samim tim podoban/na i onako sa ulice ih dovodimo u koordinacije ili ih promovišemo u članove U.O. Prije njihovog uključivanja mora postojati period adaptacije koji iziskuje dosta truda i rada od nas starijih. Mladi imaju mnogo nejasnoća koje stvaraju konfuziju u njihovim razmišljanjima i donošenju zaključaka.Ne treba ići daleko da bi se počelo odmotavati njihovo klupko dilema.Jedna od krucialnih dilema su pojmovi: Bošnjak i Bosanac.Dakle njima sigurno nisu jasni pojmovi: Bošnjak, Bosanac i Hercegovac,nacija,državnost, pune vrijednosti našeg identiteta, prisutnost vjere itd.To opet vraća odgovornost na nas starije, mi im moramo to pojasniti. Sve u svemu u radu sa mladima mora postojati strategija koja se može rasčlaniti na sljedeće periode:pripremni period,period adaptacije i onda period uključivanja.Na kraju želim da Vam se zahvalim na ustupljenom prostoru i vremenu.

SPISAK DONATORA ZA DŽAMIJU U PRIDVORCIMA

Ahmed Pašić, Slovenija - 300 KM
Tarik Ma, Francuska - 200 KM
Anonimna osoba, Slovenija - 100 KM
Haslindah Binte Hashim, Singapur - 140 KM
Mauro Vivian, Italija - 50 EUR
Sanela i Mirza Keranović, Kanada - 50 CAD
Samir Bešić, Slovenija - 50 KM
Faila Pašić Bišić, Slovenia - 50 EUR
* Besko Handanović, New York 100 USD
Almina Agović, Slovenija - 20 EUR
Senad Hodžić, Slovenija - 50 EUR
Remza Bilal, USA - $100
*Muhamed Mahmutović, Švedska - $100
Šefika Omanović-Seferović uplaćuje $400 povodom godišnjice od preseljenja na ahiret i pred dušu svoga jedinoga neprežaljenog brata Šefika Omanovića a za izgradnju džamije u Pridvorcima.
Rahmetli Šefik je po svojoj želji, nakon praktično cijeloga života provedenog u Sarajevu izgradio mezare za sebe i suprugu Aišu Zupčević Omanović, gdje je i pokopan septembra prošle godine, baš u vrijeme Mubarek Ramazana, rekla nam je sjetno jedina sestra Šefika sa familijom
Samir Kapidžić, Holandija - 25 EUR
*Elvir Bektešević, New York - 100 USD
*Bajro Markišić, New York - 50 USD
Anonimno iz Belgije - 100 EUR
Anonimno iz Maroka - 250 EUR
Samra Pašagić, Slovenija - 50 EUR
Katka Zdelar, Hrvatska - 50 EUR
Sulejman Aličković, Luksemburg - 50 EUR

RAMAZANSKA AKCIJA

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji.

Veoma mi je drago da se nastavlja ono što već nekoliko godina  iz ramazana u ramazan traje i nastavlja se i ove godine.

Pod "dirigentskom palicom" dr. Ahmeda Pašića i uz neizmjernu pomoć bošnjačkog web magazina www.bosnjaci.net  još jednom se, evo i ovog' ramazana odvija pomoć za prikupljanje sredstava za pomoć u izgradnji Bosanskohercegovačkih džamija.

Uz poziv svim ljudima dobre volje, svima onima koji hoće da učestvuju u ovoj akciji ništa drugo nebih rekao nego bujrum.

Spisak donatora ćemo redovno objavljivati a za kontakt i sva pitanja oko akcije na usluzi su vam

 koordinator akcije dr. Ahmed Pašić na e-mail   pasic.ahmed@yahoo.com   

redakcija bosnjaci.net:  redakcija@bosnjaci.net  

i naravno blog Zalihovac putem e-maila    zalihovac@gmail.com


Da biste što bolje bili upoznati sa dosadašnjim i ovogodišnjom akcijom prenosim evo tekst objavljen na bosnjaci.net :

RAMAZANSKA AKCIJA PRIKUPLJANJA NOVCA ZA OBNOVU DŽAMIJE U PRIDVORCIMA KOD TREBINJA

Autor: Bošnjaci.Net

Objavljeno: 14. August 2010. 06:08:05

Poštovani čitatelji,

RAMAZANSKA AKCIJA BOŠNJACI.net ZA OBNOVU DŽAMIJE U PRIDVORCIMA KOD TREBINJA Koordinator akcije: Dr. Ahmed Pašić. Kontakt na e-maile: pasic.ahmed@yahoo.com iliredakcija@bosnjaci.net . Donacije će biti upisana na Bošnjaci.net gdje ćete moći svakodnevno pratiti tok akcije. Miralem, sin Edhema, Koco, USA - $ 500.00 Islamic Center of Des Moines, USA - $ 1000.00 Ahmed Pašić, Slovenija - 300 KM Tarik Ma, Francuska - 200 KM Anonimna osoba, Slovenija - 100 KM Haslindah Binte Hashim, Singapur - 140 KM Mauro Vivian, Italija - 50 EUR Sanela i Mirza Keranović, Kanada - 50 CAD Samir Bešić, Slovenija - 50 KM Faila Pašić Bišić, Slovenia - 50 EUR * Besko Handanović, New York 100 USD Almina Agović, Slovenija - 20 EUR Senad Hodžić, Slovenija - 50 EUR Remza Bilal, USA - $100 *Muhamed Mahmutović, Švedska - $100 Samir Kapidžić, Holandija - 25 EUR *Elvir Bektešević, New York - 100 USD *Bajro Markišić, New York - 50 USD Anonimno iz Belgije - 100 EUR Anonimno iz Maroka - 250 EUR Samra Pašagić, Slovenija - 50 EUR Katka Zdelar, Hrvatska - 50 EUR Sulejman Aličković, Luksemburg - 50 EUR

Kao svake godine i ovog ćemo ramazana preko web magazina Bošnjaci.net organizirati akciju prikupljanja novca za obnovu džamija u istočnoj Hercegovini.

Ovu smo akciju počeli prije 5 godina, i do sada smo prikupljali novac za sljedeće džamije:
• Čučkova džamija u Nevesinju (već obnovljena),
• Ljubovića džamiju u Odžaku kod Nevesinja (u fazi obnove),
• Gradsku džamiju u Gacku (u fazi obnove),
• Gradsku džamiju u Bileći (u završnoj fazi obnove, otvorenje se planira iduće godine),
• Mesdžid u Gornjem Grančarevu kod Trebinja (obnovljen i otvoren ove 31. jula) i
• Mesdžid u Skočigrmu kod Trebinja (obnovljen I otvoren ove godine, 7. augusta).
je sjetno jedina sestra Šefika sa fami
Ove je godine Medžlis IZ Trebinje uz nevjerovatan angažma sa strane Huseina ef. Hodžića i njegovih saradnika u Trebinju, svečano otvoreno pet vjerskih objekata na području Medžlisa IZ Trebinje. Najinteresantniji se desio 7. augusta kada je posebna gošća bila ga. Hanifa Ni’matun iz Indonezije koja je prošle godine u našoj akciji donirala 1,000 USD za obnovu mesdžida u Skočigrmu na samoj granici sa Crnom Gorom. Pored toga su imami u Hercegovini ovog ljeta očistili ruševine gradske džamije u Ljubinju. Početak radova za obnovu ove džamije se planira iduće godine.

Na području Trebinja su ostale samo još dvije džamije koje treba obnoviti, kako bi se aktivnosti u narednom periodu intenzivirale na području Bileće koja je isto tako pod ingerencijom Medžlisa IZ Trebinje. Najveći projekat, a ujedno i jedna najstarijih džamija u istočnoj Hercegovini, će biti Sultan Ahmedova džamija (Careva) u centru Trebinja, dok je obnova džamije u Pridvorcima već u završnoj fazi obnove.

Mi ćemo ovogodišnju akciju prikupljanja sredstava usmjeriti u obnovu džamije u Pridvorcima.
Pridvorci se nalaze oko 4 km južno od Trebinja i smješteni su u plodnom kraju kroz koji protiče jedan krak Trebišnjice. Osim muslimana u Pridvorcima ovom džematu pripadali su i žitelji sela Gomiljani. Džamija je porušena 1993. godine a obnova je počela 2008. godine i u poodmakloj je fazi obnove. Sav novac koji se skupi do ramazanskog bajrama, odnosno u toku ove akcije bit će se uručiti Medžlisu IZ Trebinje u mjesecu oktobru. Svečano otvorenje se planira iduće godine o čemu će čitaoci Bošnjaci.net biti pravovremeno obavješteni.

Koordinator i ove akcije je dr. Ahmed Pašić. Svi oni koji želite pomoći u ovom hairli objektu, možete se javiti na njegovu e-mail adresu pasic.ahmed@yahoo.com ili na redakcija@bosnjaci.net . Svaka donacija će biti upisana na Bošnjaci.net gdje ćete moći svakodnevno pratiti odvijanje akcije.

Ponosni smo, što smo ugradili mali dio u obnovu islamskih vjerskih objekata u istočnoj Hercegovini. Prema gruboj procjeni, do sada je preko Bošnjaci.net uz Allahovu (dž.š.) i vašu pomoć, za obnovu džamija u istočnoj Hercegovini prikupljeno nekoliko desetina hiljada konvertibilnih maraka.

Bošnjački je narod protjeran iz dobrog dijela Gacka, Trebinja, Bileće, Ljubinja i Nevesinja, međutim mi ne smijemo odustati od naših kulturnih i vjerskih tragova na tim prostorima. Moramo biti uporni u očuvanju naše baštine i identiteta, kako nam se ne bi ponovila islamska Španija.

Želimo vam mubarek post i puno bereketa u mjesecu ramazanu.

Mahsuz selam,
Redakcija

BEOGRAD GUBITNIK U LONDONU!

BEOGRAD GUBITNIK U LONDONU!

20 GODINA SRPSKIH DIPLOMATSKIH OBMANA 

I DIO

Motivacija srbijanske vlasti u ovom procesu je između ostalog vezana za pridavanje važnosti njenoj trenutnoj ulozi “stabilnog” partnera Zapada i impresioniranje pogotovo američke vlasti novoj političkoj klimi u Srbiji koja bi joj trebala donijeti posebno ako ne i vodeće mjesto u konsolidovanju političkih prilika na Balkanu. To i nije ništa čudno jer se Srbija podobro znala izvući odgovornosti za njenu ulogu u zločinima i agresiji u Bosni i Hercegovini. Ali, po svemu sudeći, izgleda da je ta politička igra ruskog ruleta za Srbiju došla do zadnjeg povlačenje obarača kada se ne može više izbjeći smrtonosni metak.

Piše: Nihad Krupić, autor i publicist

Vancouver, Canada

 Čini se da se napokon nazire kraj srpskoj diplomatskoj manipulaciji koja se skoro dvije decenije odvijala pred očima cijelog svijeta. Od  25. septembra 1991. godine, tačnije od kada je Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Nacija donijelo rezoluciju broj.713., preciznije kazano Rezoluciju o uvođenju embargo na oružje i vojnu opremu u bivšoj Jugoslaviji, do danas, mnogo se toga promjenilo na globalnoj realpolitičkoj sceni. Spomenuta rezolucija će ući u historiju UN, jer se prvi put dogodilo čudo neviđeno, da jedna stalna članica UN predlaže embargo protiv same sebe. To je, naravno, bila dobro izrežirana igra tada još uvijek dosta jake srpske diplomatije na čelu sa Vladislavom Jovanovićem, zadnjim ambasadorom SFRJ u UN, a koji je i te kako dobro znao da se oružje JNA u BiH ionako nalazi pod kontrolom srpskih vojnih i paravojnih jedinica. Poslije toga je Beograd sa manje ili više uspjeha glumio “faktor mira” na Balkanu, sve dok nisu prošlog mjeseca doživjeli dva nokauta u samo deset dana razmaka. Prvi je bio od strane stručnjaka za međunarodno pravo iz Haga o takozvanom uniteralnom proglašenju nezavisnosti Kosova, a drugi je uslijedio nakon nedvosmislenog londonskom odbijanja srbijanskog zahtjeva za izručenje dr. Ejupa Ganića. Gledano iz pravnog aspekta, srbijanske vlasti mogu uložiti žalbu na odluku londonskog suda, ali je potpuno izvjesno da bi to bilo samo tjeranje inata, jer je svima jasno da  su definitivno izgubili i ovu odlučnu bitku za siledžijsko nametanje svog standarda gledanja na događanja u Sarajevu tokom prvih dana rata.

 Pravo pokriveno politikom

Britanski sudac Timothy Workman je okarakterizirao svoju odluku riječima: "Nisam primio nikakve pouzdane dokaze koji bi bili važni, udarni  i relevantni za ovaj slučaj.”  Nadalje, sudac je u obrazloženju presude naglasio da je ovaj proces izrazito motiviran političkim razlozima. Iako je to od samog momenta hapšenja Dr. Ganića svima bilo jasno, trebamo se zapitati zbog čega je londonski sud prihvatio tužbu, te inicirao ovaj proces, da bi na kraju odbio zahtjev Srbije za izručenje dr. Ganića. Dodatno, nije na odmet upitati se koje su dugoročne posljedice, osim osobnih olakšica optuženog dr. Ganića i njegove familije i pobjede pravnog tima na čelu sa Damirom Arnautom. Nije teško pogoditi da je prvi dio ove sudijske sage upravo iniciran političkim motivima engleske vlade, da bi na kraju, ipak, prevladala struka i puna neovisnost engleskog suda od politike, neovisnost koja je etablirana već stoljećima i nalazi se u domenu engleske pravne tradicije. Engleski sudac je u obrazloženju svoje presude naglasio ono što je dr. Muhamed Šaćirbey, doktor filozofije prava i advokat, rekao u intervjuu prije skoro pet mjeseci ;

“ Ovo je politički motiviran proces i nije ovo pitanje pravde nego politike, pravni tim profesora Ganića ne smije tražiti njegovo izručenje  Sarajevu nego se ovaj proces mora završiti u Londonu kojem se treba više vjerovati nego sudu u BiH“. Kompletan razgovor može se pročitati na priloženom linku:

http://www.kbsa2000kbs.org/index.php?option=com_content&view=article&id=231:nije-ovo-pitanje-pravde-ili-dokaza-ovo-je-pitanje-politike-&catid=55:dr-muhamed-airbegovi&Itemid=125

 Istog dana, kada je proces i završen dr. Šaćirbey je rekao:

 “ Od samog početka ovog procesa je veoma upadljiva i čudna šutnja pojedinih euroatlanskih  prijatelja Bosne i Hercegovine, osobito unutar State Departmenta, bez ijedne izjave protiv Beograda i jasnog politički motiviranog zahtjeva za izručenje Dr. Ejupa Ganića, člana ratnog prodsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Veleposlanik Dick Holbrooke je oduvijek bio voljan ponuditi svoje mišljenje o Balkanu, ali je ipak odbio odgovoriti na telefonski poziv koji mu je upućen u ime dr. Ganića.Presuda suda u Londonu je svakako težak udarac svim revizionistima, kako izravnijim, tako i onim suptilnijim. Londonski sud je još jednom potvrdio da je engleski pravosudni sustav zaista objektivan, potpuno nezavisan i hrabar institucionalni okvir zapadnih demokracija. Nažalost, isto se ne može zaključiti za kolege britanskih sudija u Srbiji ili Bosni i Hercegovini.”

 Balkansko pravosuđe je igračka u rukama političara

Dr. Ejup Ganić skoro da se nije ni odmorio po dolasku u Sarajevu, a već je gospodin Milorad Barašanin, BiH državni tužilac, izjavio da se nastavlja istraga u vezi predmeta za koji je dr Ganić terećen i u Londonu. Čak je dodao da dr. Ganić nije oslobođen optužbe nego samo izručenja u Srbiju, što je sarkastično i zaista subjektivno tumačenje londonske presude od strane čovjeka koji se vjerovatno političkom odlukom, a ne stručnom sposobnošću, nalazi na najvišem mjestu u BiH - pravosuđu. Ovakva opaska državnog tužioca Bosne i Hercegovine svakako nagovještava opravdane sumnje da se pravo i dalje koristi u političke svrhe i da je BiH - sudstvo podložno pritiscima, kako iznutra, tako i izvana, te mu se, kao takvom, ne može u potpunosti vjerovati. Fijasko BiH - sudstva je doživljen i prošle godine u New Yorku kada je američko pravosuđe zbog nedostatka relevantnih i pouzdanih dokaza obustavilo proces protiv nekadašnjeg BiH  - ambasadora pri UN i ministra vanjskih poslova dr. Muhameda Šaćirbeya, jer je i to bio čisto politički motiviran proces poput ovog Ganićevog.

 Na drugoj strani, pokretanjem procesa za izručenje dr. Ejupa Ganića srpske vlasti su neuspješno pokušale prikriti svoju odgovornost za neispunjavanje najvažnijih zahtjeva međunarodne zajednice, a to su isporučivanje Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Istovremeno je srbijanska politička vrhuška ovim činom nastojala minimizirati odgovornost Beograda i Pala za genocid, strašne ratne zločine, silovanja, uništavanja pokretne i nepokretne imovine, vjerskih objekata i mezarja, te etničko čišćenje u BiH, prikazujući i dalje svijetu da  žrtve nisu bile samo jedne etničke pripadnosti, i da Srbija nije jedini krivac za kršenja međunarodnog humanitarnog prava, jer su se, kako Srbijanci vide i misle, sramotnom predajom, a bolje rečeno prodajom svog predsjednika Slobodana Miloševića Hagu oprali od svih njegovih grijeha. Ipak, čini se da se svijet zasitio količinama već transparentnih i dosadnih laži zvaničnog Beograda, kao i da je konačno shvaćeno da je Miloševićev politički zloduh još itekako živ u Srbiji i da se u državnim službama malo toga promjenilo.

 London porazio Beograd i otškrinuo vrata slobode Iliji Jurišiću?

Presuda suda u Londonu bi morala bez ikakva odlaganja biti korištena i kapitalizirana kao snažan motiv kako bi se diplomatski pritisak na euro-atlantske glavne gradove usmjerio prema oslobađanju Ilije Jurišića i mnogi drugih. Naime, i oni su uhapšeni u politički motiviranim optužnicama i kao takvim im se sudi u Beogradu, pred srpskimprijekim sudovima i to u procesima koji su evidentno političke naravi. Politički dužnosnici od Bruxellesa do Washingtona su odgovorni za predugu šutnju i neupiranja prstom u Beograd kao političkog ignoranta koji uopšte ne poštuje odluke suda u Hagu. Tursko ministarstvo vanjskih poslova, u okviru Vijeća za provedbu mira, pojavilo se kao jedna od rijetkih institucija jake međunarodne relevantnosti, koje je direktno i državnopolitički zvanično okarakteriziralo proces protiv dr. Ganića kao politički, a ne pravni, te jedino turski političari mogu dobiti pozitivne poene za pravilan i neuvijen pristup u ovom slučaju.

U BiH - unutrašnjoj političkoj situaciji postaje sve vidljivije da se dobitnici i gubitnicikomadaju na nekoliko strana, a presuda nije samo važna za njih nego i za OHR i sva veleposlanstva kako bi se napokon postavili čvrsti temelji "vladavine prava" u BiH. Nakon raspodjele uloga pobjednika i gubitnika na sljedećim izborima u BiH će se najvjerovatnije dodatno zacementirati postojeće stanje. Zato je i sasvim jednoznačan odgovor na pitanje da li ova BiH - politička garnitura, kao i politički impotentni evnusioličeni u takozvanim predstavnicima međunarodne zajednice hoće, žele i mogu stručno - pravnim metodama podržati daljnje napore pred Međunarodnim sudom pravde i drugim institucijama da se oslobodi gospodin Ilija Jurišić. Takođe je jasan odgovor na pitanje da li spomenuta mješovita politička boranija može uopšte čvrsto inzistirati na odgovornosti Beograda za kršenje međunarodnog prava i na taj način definitivno spriječiti buduća potencijalna hapšenja desetina, a možda i nekoliko stotina BiH patriota. Nadalje, Srbija je pred sudom u Londonu definitivno podastrijela svjetskoj javnosti  dodatne dokaze koji  direktno stavljaju Beograd u nezavidan položaju u smislu pune odgovornosti za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i strašne posljedice te agresije. Ti dokazi na kraju ne poštuju ni Dejtonski sporazum (do kojeg mi istina nimalo nije stalo jer dok je dejtonski ustav živ postojaće i genocidna tvorevina zvana Republika Srpska) i to posebno u dijelu koji se odnosi na integritet i cjelovitost BiH, kao i međunarodne pravne norme po pitanju drske umješanosti u pravosudni sistem druge zemlje. Srbija, sada više nego ikad, nosi teret odgovornosti za sve što se desilo u BiH, i samo je do pameti BiH - političara da iskoriste ovaj momenat i do kraja završe proces kojim se Srbija mora kazniti i za agresiju i genocid učinjen nad BiH i Bošnjacima.

 Beograd bi prodao Banjaluku

Kada bi se politika ovog trenutka upoređivala sa nogometnom utakmicom, izgledalo bi da čitava politička ekipa Bosne i Hercegovine stoji pred nogometnom loptom koja se nalazi tačno na srbijanskoj gol liniji. Samo netko iz te ekipe treba pomaknuti nogu i gurnuti loptu u gol. Da li će politički prvaci bošnjačkog naroda htjeti gurnuti luptu u srbijanski gol to je veliko pitanje? Imaju goleme šanse da kapitaliziraju sve dokaze kojim sada raspolažu, te da na taj način ne samo postavljanjem zahtjeva za materijalnu i nematerijalnu kompenzaciju Srbiju nemilosrdno udare po džepu, već da svojim aktom konačno podignu moral već kompletno razočaranog i maltene očajnog bošnjačkog korpusa. Nadalje, u jednoj hipotetskoj situaciji cjenkanja i pregovaranja sa Srbijom oko isplate ratnih reparacija, vjerujem da bi Beograd prodao Banja Luku, kako se u narodu kaže, ko s nokta, samo da se visina reparacija makar prepolovi. Beogradskoj političkoj vrhuški su uvijek hrvatski i bosanski Srbi bili samo moneta za potkusurivanje i zadnja rupa na srbijanskoj političkoj fruli. Oni su tokom čitave historije njima u ruke darovali kame za klanje svojih komšija, te puške, mitraljeze, minobacače, topove i tenkove da bajagi brane ugroženu srpsku nejač, a nakon svega, Beograd je uvijek znao očistiti krvave ruke i čak pretvarati višegodišnje četnike i nekolikomjesečne partizane iz Drugog Svjetskog Rata u generale koji su primali ogromne penzije do kraja života. Zato na znanje našim političarima da je sada moment za definitivni udarac koji treba rezultirati potpunom materijalnom i moralnom satisfakcijom stanovnika Bosne i Hercegovine, ali i njenih državljana koji su usljed ratnih okolnosti bili prisiljeni na napuštanje Domovine, a u kojoj je stanje sada takvo da se je ekonomski i sigurnosnom veoma teško pokušati definitivno vratiti. Konačno, naši političari, sada posjeduju u rukama recept koji bi energičnim razgoličavanjem velikosrpskog fašizma pomogao definitivnom izlječenju cijelog srpskog naroda, jer nikada niti jedan kompletan narod ne može biti kriv zbog zločina koje su kreirali oni koje je narod izabrao za lidere na demokratskim izborima. Kako svi Nijemci nisu mogli biti SS-ovci ili gestapovci, tako ni svi Srbi nisu četnici, ali odgovornost moraju snositi svi, zbog samog procenta zaluđene srpske mase od gazimestanskog mitinga da danas  .

 Znajući kako će to sve biti teško, srbijanskoj politici nije vjerovati u današnjoj situaciji i političkom trenutku, taman im predsjednik poput Vilija Branta klekno ispred srebreničkih tabuta po deset puta. Ona mora biti kažnjena ekonomski-novčano i to dugoročnim namirivanjem štete za sve što je uništila u BiH i tek onda se može očekivati ne emotivna ili pokajnička promjena u srbijanskoj politici nego čisto racionalna i pragmatična u domenu interesnih sfera dvije neovisne države. Ako država BiH nije u stanju da pokrene ove procese na tome se moraju angažovati nevladine institucije, kao i individualno oni koji su imali i najmanji materijalni gubitak, da ne govorim o gubljenju članova familije, osobnog zdravlja i mjesta u društvu  koje im je pripadalo. Zato se ponovno podizanje tužbe za agresiju i genocid  ne smije dovoditi u pitanje, čak šta više najsposobniji američki advokati bi jedva dočekali da nas u takvom procesu zastupaju, donesu sebi slavu i priličnu ekonomsku korist oštećenim pojedincima i državi. Prošlo je vrijeme kada se mi trebamo zadovoljavati mrvicama svjetske pravde, po raznim svjetskim sudovima i emotivnim govorima na srebreničkoj dženazi uz obrazloženje kako smo siromašne žrtve. Srbija mora dobro da plati naše patnje pa neka za sva vremena njene buduće generacije znaju u kakvom nacionalističkom i fašističkom zanosu su im bili očevi i djedovi. I neka djeca, unuci, praunuci onih koji su glasali za Miloševića i Šešelja, čak dok su bilil u zatvoru,  sami izbace sliku kosovke djevojke iz svojih soba, pogaze kosovski mit i za sva vremena bace u oganj sve gusle koje su pozivale na osvetu i povratak svete “srpske zemlje” i na kraju da napokon uvijek izaberu pravoslavne duhovne svetinje u svojim kućama ispred vlasti i dominacije u tuđima avlijama.

 Mi koji živimo na Zapadu dobro znamo kako je udaranje po džepu najefikasnije sredstvo za umirivanja strasti, što za brzom vožnjom, parkiranjem, pokušajem varanja države u neplaćanju poreza i primanju pomoći radom na crno. Ako naši, (mislim na bošnjačke) političare sada ne kapitaliziraju sve adute koje imaju u rukama, može se postaviti pitanje „Za koga rade i čiji su naši političari?“