HORIZONT S MINARETIMA

Beogradska “Politika” - Boško Jakšić

Piše: Boško JAKŠIĆ

Od Turaka smo, između ostalog, dobili kulturu spavanja. Jastuk, jorgan, čaršaf, sve su to turske reči. Da smo imali naše, bile bi u upotrebi. Ovako je ostala samo slamarica, jedina za koju smo znali dok nisu došli Turci.

Ukoliko Beograd dobije islamski centar, postoji čovek koji će se tome više radovati i od ovdašnje islamske zajednice, i od predsednika Srbije i Turske koji su ideju podržali – Moamer el Gadafi.
Sklon sasvim posebnim teorijama, libijski vođa dugo zastupa tezu o “prirodnom savezništvu” muslimana i pravoslavaca, kao odgovor na ono što on naziva dominacijom jevreja i katoličko-protestantskog zapada.
Ne mislim da su Boris Tadić i Abdulah Gul ovako nešto imali u vidu kada su podržali projekat islamskog kulturnoobrazovnog centra koji bi podsticanjem dijaloga kultura i religija doprinosio razvitku regiona.
Bajrakli džamija, izgrađena 1575. i jedina preostala u Beogradu od 273 koliko ih je nekada bilo, premala je za 200.000 beogradskih muslimana, posebno u vreme velikih praznika. Ne postoji groblje na kome bi se oni sahranjivali u skladu sa zakonima Šerijata.
Ukoliko se u Beogradu izgrade tri nove džamije, ukoliko nisu u funkciji rivalstva tri mešihata, ukoliko islamski kulturni centar ne bude korišćen u borbi za birače raške oblasti i ukoliko bude imao odgovarajući sadržaj rada, zar to ne bi pomoglo boljem međusobnom upoznavanju i razumevanju?
Čitam internet forume. Komentare sa sajta StormfrontSrbija, postavljene u vremena paljenja Bajrakli džamije marta 2007., ne želim da citiram. Preporučujem ih tužilaštvu. Zadržaću se na komentarima sa sajta Serbiancafe. Kako su, nažalost, i oni u većini negativni, još više me uveravaju da je Beogradu takav centar potreban.
Jedan bloger se pita šta smo mi to pametno od tih Turaka naučili tokom 500 godina ropstva.
Odgovoriću – možemo da budemo ponosni na zlatne viljuške i noževe donete s vizantijskog dvora, treba da se dičimo srpskim fresknim slikarstvom, nekako nam je drago da je Srbin poreklom bio vezir na Porti, ali nemamo pravo da budemo nadmeni prema drugim civilizacijama, religijama i narodima.
Od Turaka smo, između ostalog, dobili kulturu spavanja. Jastuk, jorgan, čaršaf, sve su to turske reči. Da smo imali naše, bile bi u upotrebi. Ovako je ostala samo slamarica, jedina za koju smo znali dok nisu došli Turci.
Drugi bloger piše: “Islam je opasna i agresivna religija. Zar takvoj religiji da pravimo obrazovne centre?” I njemu odgovaram: islam je religija mira. Islamski fundamentalizam ima mnogo više veze sa antiamerikanizmom nego s verom.
“Samo bud… može predložiti otvaranje islamskog centra u hrišćanskoj zemlji”, konstatuje novi bloger. Retko koja evropska metropola nema džamiju i islamski kulturni centar. Sagrađen je u Rimu, srcu katoličanstva. Španija, zemlja koja mnogo toga duguje mavarskoj kulturi, čuva svoje džamije poput Abu Bakrove usred Madrida.
Velika džamija u Parizu, sagrađena u severnoafričkom stilu, jedna je od najlepših građevina te vrste na Zapadu. Po Londonu postoje islamski centri i džamije za sunite i šiite. U Berlinu i Beču glas mujezina nije ništa neobično. Moderna džamija podignuta je u Varšavi.
I pravoslavni svet demantuje one koji misle da “islam nije deo evropske kulture”. U Moskvi, gde živi oko dva miliona muslimana, postoji šest džamija, a ona najstarija, iz 1904., nije zatvarana ni u najgorim staljinističkim vremenima. Minareti se uklapaju u horizonte Bukurešta i Sofije. Plava džamija persijskog stila ima svoje mesto u Jerevanu, prestonici Jermena, prvog naroda koji je prihvatio hrišćanstvo.
Nova vlada Grčke, zemlje u kojoj je pravoslavna vera izuzetno prisutna u svekolikom životu, obećala je finansiranje gradnje džamije, o čemu se raspravlja već tri decenije. Atina je jedini grad u Evropi u kome ne postoji džamija.
Makedoniju, Bosnu i Crnu Goru da ne pominjem. Islamski centar otvoren je u Zagrebu, a nov je upravo počeo da se gradi u Rijeci. Islamski centar i džamija podižu se i u Ljubljani, koja je dugo bila redak evropski grad bez ikakvog islamskog obeležja.
Ovo je promocija “otomanske Turske”, zaključuje novi bloger. Ne bih rekao. Ovo treba da bude promocija ljudi s kojima živimo. Ljudi koje ćemo još češće sretati kada počnemo slobodno da putujemo po Evropi.
Srbija ne može da zatvara oči pred činjenicama. Posebno ne Srbija koja će uskoro pripadati velikoj evropskoj porodici naroda. Nije to samo pitanje ljudskih prava i principa tolerancije.
Islamski centar može da pomogne da se suzbije islamofobija, da se sruše mnoge predrasude sadržane u navedenim reagovanjima. Ima ih svuda. I u medijima. Često čitam da u EU dolaze “muslimani iz severne Afrike i s Bliskog istoka, kao i istočni Evropljani”. Nisu svi migranti muslimani. Zašto “istočni Evropljani” nisu klasifikovani kao katolici ili pravoslavci?
Istovremeno se širi mit da su muslimani u Evropi udaljeni od “evropske kulture”. Pa zar islam nije još od osmog veka bogatio tu kulturu? Zar mnogi muslimani nemaju francuske, britanske ili nemačke pasoše na koje su ponosni?
Pritisnuta niskom stopom rasta i potrebom za jevtinom radnom snagom, Evropa je umnogome preokupirana strahom od muslimana kao “monolitne, otuđene zajednice jedinstvenog identiteta”. Što je netačno. Postoje azijski, arapski, iranski, turski, sada i evropski muslimani. Belgijanci turskog i Belgijanci marokanskog porekla veoma se razlikuju.
Evropa mora da nauči da živi s muslimanima. Kao i oni sa Evropom. Demografske promene su dramatične. Muslimansko stanovništvo Evrope (oko 17 miliona) udvostručilo se tokom poslednje tri decenije i ponovo će se udvostručiti 2015. Predviđanja kažu da će 2050. svaki peti stanovnik Evrope biti musliman.
Muslimani čine četvrtinu građana Marseja i Roterdama, 20 odsto Malmea, 15 odsto Brisela i Birmingema, 10 Pariza, Londona i Kopenhagena. U Španiji su stranci 1998. predstavljali tek 3,2 odsto stanovništva, devet godina kasnije čak 13,4 odsto. U Belgiji sedam najpopularnijih imena muških beba glase: Muhamed, Adam, Rajan, Ajub, Mehdi, Amin i Hamza.
Stari kontinent odavno nije ekskluzivno hrišćansko društvo. Mnoge granice su već srušene. Mnoge će tek biti srušene. Treba se upoznavati. Posebno kada su muslimani svuda oko tebe: kao tvoji sunarodnici, bliži i dalji susedi.

_____________

1 Tekst je objavljen u Beogradskoj "Politici"

SANSKI MOST: PORODICE NEZADOVOLJNE VISINOM PRESUDE

PDF

| Ispis |

Mail

Porodice žrtava iz Starog Majdana, koje je ubio Nenad Malić u decembru 1992. godine, smatraju da presuda od 13 godina zatvora, koju mu je prije nekoliko dana izreklo Vijeće za ratne zločine u Beogradu, nije adekvatna težini počinjenog djela. Malić je osuđen jer je kao vojnik Vojske RS, u kafani „Fortuna“ u Starom Majdanu, ubio Huseina Grbića i Refika Velića, dok mu je treća žrtva, Džemal Hadžalić, uspio umaknuti. Otac ubijenog Refika, Huzeir Velić, ogorčen je jer na suđenju nisu svjedočili neposredni očevici zločina. „Esad Ćordić je sve vrijeme bio prisutan na mjestu zločina i o svemu postoji njegova pisana izjava. Međutim, on uopšte nije pozvan na suđenje, iako živi u Starom Majdanu.“, tvrdi Huzeir. Istovremeno, prema njegovim riječima, na suđenju Maliću svjedočilo je nekoliko svjedoka iz Starog Majdana koji nisu imali neposredne veze s ovim događajem. Porodice žrtava također imaju primjedbe i na dio presude gdje se navodi kako je Malić u trenutku zločina bio neuračunljiv. „U presudi se navodi kako je Malićev plan bio da od tijela trojice ubijenih formira slovo „U“. Znači, on je u tom trenutku imao plan i dobro znao šta radi.“, tvrdi Safija Grbić, supruga ubijenog Huseina. Ona je razočarana jer, kako kaže, Malić prilikom izricanja presude nije pokazao nimalo kajanja za zločin kojeg je počinio. Tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević ocijenio je da se ovom presudom šalje poruka svima koji su činili ratne zločine da neće moći mirno da spavaju. Vukčević je naveo da je presudom za ratni zločin nad civilima u Starom Majdanu 1992. godine, Srbija potvrdila čvrstu opredijeljenost za zaštitu osnovnih civilizacijskih vrijednosti, kao što je pravo na život. Ipak, porodice žrtava smatraju kako je presuda morala biti još strožija. Za isti zločin Nenad Malić je osuđen pred Kantonalnim sudom u Bihaću 2002. godine, a Ministarstvo pravde BiH je ovaj predmet proslijedilo pravosudnim organima Srbije, obzirom da Malić već niz godina živi u Bačkoj Palanci. Suđenje Maliću, bivšem pripadniku Šeste krajiške brigade tadašnje Vojske Srpske Republike BiH, koji se od 9. januara ove godine nalazi u pritvoru u Beogradu, počelo je 18. septembra. Tekst preuzet sa radio Sana

ZAŠTO SE OVO ISPONOVA DEŠAVA NAŠIM ISTAKNUTIM LIDERIMA ?

Nihad Krupić

pisac i publicista

Predsjednik BiH Kulturni Centar Vancouver, Canada

Podpredsjednik Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000

Bosanska Dubica, RBiH Vancouver, Canada

Ambassador Muhamed Sacirbey Liberated
by US Second Circuit Court

US Courts have ruled that Ambassador Muhamed "mo" Sacirbey has not been charged with any crime and cannot be extradited to Bosnia & Herzegovina. The Second Circuit Court of Appeals has ordered that all limitations on mo's freedom be immediately lifted.
Ambassador Sacirbey has simply thanked the Court and is not only relieved after years of mental and phsysical pressure but feels a restored confidence in the US judicial system. "It is a personal vindication, but also one for truth, justice and the US judicial system," Ambassador Sacirbey said. "The legal experts and counsel who have worked on my case deserve credit for defending not only critical legal principles with global relevance, but also defending truth. The rule of law does not come without a price. My experience is a prime example of that, but ultimately justice has prevailed. I plan to continue my political activism in promoting the issues that are important to Americans, Bosnians & Herzegovinians and all of us that see ourselves also as citizens of the world. I was not deterred nor intimidated before and now I see no desire for vengeance. And, after so many efforts on my part to resolve any "investigation" regarding my previous actions, I would hope that others would not resort to abuse of the legal system at my personal expense and that of truth and justice. Vindication is lon coming, but the truth is even more important.

Poštovani prijatelji, Ovo je dugo očekivana i radosna vijesti za sve BiH patriote, a pogotovo za bliske prijatelje i dugogodišnje saradnike ambasadora Šaćirbeya kojima i sam pripadam. Prije nego dovršim tekst na kojem radim ovim pismom Vas želim potaknuti na razmišljanje kao i na traženja odgovora na pitanje... ZAŠTO SE OVO ISPONOVA DEŠAVA NAŠIM ISTAKNUTIM LIDERIMA ?

U gornjem obrazloženju odluke suda između redova stoji : 1. Ambasador Dr. Muhamedu Šaćrbey nije optužen za bilo koju kriminalnu radnju,obustavlja mu se sudski proces i ne može biti isporučen BiH.Pravno rijetko definisana presuda. Vjerujem da su se postidili motiva progona dr. Šaćirbeya i oni koji su pročitali danas ovu odluku, sami svjesni da je slučajem Dr. Šaćirbeya izigran i ponižen američki pravosudni sistem. Skinuta je i zabrana kretanja dr. Šaćirbeyu. Neće se više pitati BiH za obustava Interpolove potjernice protiv njega dok se on nalazi u Hagu kao svjedok tužbe protiv srpskih ratnih zločinaca.

2.Kompletan proces protiv dr. Šaćirbeya je motiviran izvanpravnim razlozima političke prirode što najbolje pokazuje činjenica da tužilaštvo BiH nikad nije uputilo USA sudu kompletiranu optužnicu sa dokazima za navodnu kriminalnu radnju dr. Šaćirbeya. A sam on je u nekoliko pisama sudu BiH tražio ubrzanje ovog procesa.

3. Motivi za progon ambasadora Šaćirbeya su došli iz pojedinih političkih krugova u BiH koji između ostalog kontrolišu i pravosudni sistem tamo. Pogledajte samo ko je sve danas od Bošnjaka pod optužbom, kakve se šeme prave i ko medijski ovo podržava.

4. Stvarni povod progona dr. Šaćirbeya se nalazi u njegovoj postdejtonskoj kritičnosti ovog dogovora i propagiranju snaženja Bošnjaka kao najvažnijeg političkog faktora ne samo u BiH nego i na Balkanu i Evropi. Upravo je to zasmetalo onima koji su od bošnjačke političke avangarde napravili pratioce i pobornike protektorata.

6.Na kraju nekoliko godina od zatvora do slobode sa ograničenim kretanjima, mentalne i fizičke opeterećenosti ambasadora Šaćirbeya napokon je donošenjem ove presude pokazana snaga USA pravosudnog sistema.

MI TRAŽIMO OD AMERIKANACA DA PODRŽE ONE PRINCIPE U BOSNI I HERCEGOVINI KOJI SU IZMEĐU OSTALOG OSNOVA USTAVA USA, A TO JE SLOBODA, PRAVDA I DEMOKRATIJA,

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA ŽELI DA KAŽE DA SU DANAS ISTI ONI KOJI SU BRANILI BIH TOKOM AGRESIJE U BIHAĆU, SARAJEVU, GORAŽDU, BUŽIMU, TEOČAKU...I ŠIROM SVIJETA TRAŽILI PRAVDU ZA AGRESIJU I GENOCID NAD NJOM , I ONI KOJI SU JE NAPADALI I POSLIJE RAZGRAĐIVALI . MI NE SMIJEMO DOPUSTITI DA NAM SE TO DESI I DA NAM DRUGI PONIŠTI SVE ONO ŠTO SU PATRIOTE BIH URADILE OD 1990 GODINE DO DANAS….

DEJTONOM JE ZAUSTAVLJEN RAT U BIH, ALI I ZAMRZNUTA NJENA BUDUĆNOST …česte su riječi Dr. Šaćirbeya.

Ko bliže poznaje Dr. Muhameda Šaćirbeya uvjerio se sa koliko energije je radio i pridonio da BiH postane neovisna država, ravnopravna članica UN i drugih međunarodnih institucija.

Na kraju današnjeg dana veliki dobitnici su pravda, vjera u USA pravosudni system i Dr. Muhamed Šaćirbey koji je na svojoj koži testirao gorku pilulu sumnje, progona, zatvora, ograničenog kretanja, pokušaja ubistva pravde, negiranje države BiH i stavljanje Bošnjaka u istu ravan sa onima koji su na njima napravili zločin i agresiju. Za očekivati je da se dr. Šaćirbey vrati u politiku na velika vrata i napokon preko puta pregovaračkog stola sa međunarodnom zajednicom ponovo sjedi neko ko odlično zna kako sa njima treba razgovarati, bez ikakvih ustupaka, opravdanja, ali i nihilističkog pristajanje da nam se sve svede na prihvatanje uloge žrtve i sa tim skrene sa puta jačanja Bošnjačkog faktora kao najvećeg oslonac državnosti Bosne i Hercegovine. Svako Dobro, Nihad Krupić

TRINAEST GODINA ZATVORA ZA MALIĆA

Klikom OVDJE ste u mogućnosti pogledati vijesti "ntv 101" o slučaju "Malić" i reportažu o Rimskom mostu - historijskom spomeniku

Vijeće za ratne zločine u Beogradu osudilo je Nenada Malića, državljanina Srbije rodom iz okoline Sanskog Mosta, na 13 godina zatvora zbog ubistva dvojice i pokušaja ubistva jednog muslimanskog civila u Starom Majdanu 1992. godine. Obrazlažući presudu, predsjedavajući sudija Vesko Krstajić rekao je da je Malić, pripadnik tadašnje Vojske Srpske Republike BiH, kriv za ratni zločin i da je tri dana nakon ubistva detaljno opisao istražnom sudiji u Banjaluci način na koji je ubio dvije osobe, a jednu pokušao da ubije. Malić je, kako je obrazloženo u presudi, u stanju bitno smanjene uračunljivosti 21. decembra 1992. godine ubio Huseina Grbića i Refika Velića ispred kafića "Fontana" u Starom Majdanu, a potom je pokušao da ubije i Džemala Hadžalića koji je uspio da pobjegne.Tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević ocijenio je da se ovom presudom šalje poruka svima koji su činili ratne zločine da neće moći mirno da spavaju. Vukčević je naveo da je presudom za ratni zločin nad civilima u Starom Majdanu 1992. godine, Srbija potvrdila čvrstu opredijeljenost za zaštitu osnovnih civilizacijskih vrijednosti, kao što je pravo na život. Za isti zločin Nenad Malić je osuđen pred Kantonalnim sudom u Bihaću 2002. godine, a Ministarstvo pravde BiH je ovaj predmet proslijedilo pravosudnim organima Srbije. Suđenje Maliću, bivšem pripadniku Šeste krajiške brigade tadašnje Vojske Srpske Republike BiH, koji se od 9. januara ove godine nalazi u pritvoru u Beogradu, počelo je 18. septembra. pruzeto sa : radio Sana

SPC i Patrijarh

EKSKLUZIVITET IZRAŽAVANJE SRPSKE NACIONALISTIČKE IDEOLOGIJE

«Suština mora biti izražavanje ekskluzivne srpske nacionalsitičke ideologije, ... novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora odbraniti naš narod koji živi u drugim državama...»; je dio teksta uvodnika objavljenog u službenom glasilu SPC, «Glasu Crkve», 1991. godine, gdje SPC prvi put otvoreno pordržava stvaranje «Velike Srbije». Iste godine u septembru patrijarh Pavle na skupu u Prebilovcima pred više od 30 hiljada vjernika je pozvao okupljene na borbu riječima:«Ako je Božija volja da vodimo rat, svaki Srbin se mora viteški i herojski boriti, veran istorijskom duhu srpskog naroda».

Piše: Nihad Krupić

Zlatno doba Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) je bez sumnje vrijeme otomanske okupacije Balkana. Obilatom novčanom pomoći Osmanlija napravljeni su najznačajniji srpski manastiri, crkvena svita je dobro živjela, bila poštovana od beogradskih paša koji nisu žalili para da se grade nove crkve, dobro plaćaju sveštenici, školujući i šaljući ih izvan granica Srbije, od Carigrada do Jeruzalima i Soluna. Nije čudo da je u tom vremenu crkvene ljude bilo više strah od Srba nego od Turaka, kako je napisao jedan srpski vladika. Iako sa velikom podrškom tadašnje vlasti SPC je tajno štitila i sakrivala srpske hajduke i odmetnike, napadače iz zasjede na turske karavane, i ta njena sramna uloga štićenja zločinaca nije prestala ni do današnjih dana

SPC i komunizam
Najveći udar u svojoj historiji Istočna ili Ortodoksna crkva je doživjela 1917. godine ulaskom boljševika u Moskvu i paljenja najznačajnije crkve Svetog Petra. Tog dana su se Rusi oslobodili crkvnog uticaja i postali ortodoksni vjernici novog društvenog uređenja zvanog komunizam.Prateći svoju rusku braću i Srbi su se u komunističkoj Jugoslaviji odrekli svoje vjere i doveli SPC u najteži položaj od njenog osnivanja. Zbog otvorene podrške fašističko-četničkom pokretu Draže Mihajlovića, blagosivanju najtežih četničkih zločina, učinjenim uglavnom nad Bošnjacima Podrinja, pružanju utočišta Draži i njegovim vojvodama poslije oslobođenja, i masovnim srpskim prelascima u komuniste, SPC je skoro izgubila građansko članstvo, crkvena sjemeništa su pohađala uglavnom seoska djeca, uz stalno prisutan nedostatak crkvenog sveštenstva. U to vrijeme biti pop među Srbima nije bilo nimalo atraktivno zanimanje. Na hiljade crkava i manastira je zapušteno a samo oni najstariji su pod pritiskom UNESCO-a proglašeni spomenicima kulture i tako spašeni totalnog rasula. Komunizam je postao nova vjera Srba a razočarano sveštenstvo je otvoreno govorilo da Srbi između vlasti i pradjedovskih svetinja, uvijek izaberu vlast.
Veliki povratak SPC u javnost se ostvario Vidovdana 1989. godina na Gazimestanu, proslavom 600 godina od Kosovske bitke. To je ujedno bio i dan kada su srpski nacionalisti, predvođeni Slobodanom Miloševićem u koaliciji sa SPC krenuli na ostvarivanju dugo sanjanog sna zvana Velika Srbija. Iako je komunizam skoro zadao smrtni udarac ovoj crkvi, nije joj smetalo da sa dojučerašnjim zadrtim poklonicima ove ideologije krene putem koji nije ni blizu prenošenja Božije objave mira, ljubavi i prijateljstva među ljudima.
«Suština mora biti izražavanje ekskluzivne srpske nacionalsitičke ideologije, ... novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora odbraniti naš narod koji živi u drugim državama...»;
je dio teksta uvodnika objavljenog u službenom glasilu SPC, «Glasu Crkve», 1991. godine, gdje SPC prvi put otvoreno pordržava stvaranje «Velike Srbije».
Iste godine u septembru patrijarh Pavle na skupu u Prebilovcima pred više od 30 hiljada vjernika je pozvao okupljene na borbu riječima:
«Ako je Božija volja da vodimo rat, svaki Srbin se mora viteški i herojski boriti, veran istorijskom duhu srpskog naroda».
Od tog dana nije prošla ni jedna smotra, stvaranje novih srpskih jedinica i ni jedno krećanje u boj da ih nisu lokalni popovi blagoslivali molitvom, kadeći tamjanom i polijevajući vojnike, tenkove i drugo teško oružje svetom vodicom. Što god je bila veća jedinica, to ih je blagosivao viši u hijerarhiji SPC.

SPC i genocid

Sa euforijom su ispraćani srpski borci u novi boj, a podukradom ih mrtve dovozili nazad kućama. Velike gubitke na ratištima širom Republike Bosne i Hercegovine, srpske vojne i crkvene vlasti su prikrivale tajnim sahranama, u ranim jutarnjim časovima, bez ikakve vjerske ceremonije. Na radiju i TV pod njihovom kontrolom se ponosno isticalo da novih gubitaka nije bilo a na banderama, lipama i kestenima više nije bilo mjesta za nove smrtovnice. U skorijoj budućnosti i nadamo se otupljivanju srpskog nacionalizma tek treba da se otkrije ova sramna uloga SPC, ovog puta prema sopstvenom narodu.Najizrazitija sprega SPC i Vojske RS je pokazano prilikom osnivanja Drinskog korpusa. Ovu ceremoniju je svojim prisustvom počastio i osobno blagoslovio mitropolit Dabro-bosanski Nikolaj, šaljući ovu zločinačku jedinicu na put pokolja bošnjačkog stanovništva dolinom Drine i kasnije do srebereničkog genocida. Pojedini svećenici su primjerom četničkog popa Ðujića, čak direktno učestvovali u zločinima, dok je Artemije Radosavljević, vladika raško prizrenski malo dalje od mjesta zločina govorio:«Moram ispraviti moje sveštenike koji govore da je Bog otac svih ljudi. Nije tako. Bog je doduše stvaralac svih ljudi, ali je otac samo onih koji vjeruju u sina božjeg. Sa stanovišta pravoslavlja, nije prihvatljivo reći da su svi ljudi Božija djeca» - koja je jedna od najradikalnija izjava ikad rečena iz usta jednog svećenika.
U isto vrijeme počinju zločini nad ljudima što po Artemiju nisu Božija djeca, ljudima poput Bošnjaka iz Kozarca koji su na svojoj zemlji izgradili i godinama održavali malu pravoslavnu crkvu u čast nekoliko srpskih familija koji su živjeli među njima. Isto se dešavala i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, Ni tada a ni poslije ni jednom iskrenom riječju patrijarh Pavle i ostale vladike nisu osudile genocid nad Bošnjacima i rušenje više od hiljadu njihovih bogomolja.

Patrijarh Pavle i Božanski narod
U jeku najvećih napada na Sarajevo, u još jednom pokušaju izigravanja skrušenog svećenika patrijarh Pavle je došao do sarajevskog predgrađa Lukavice, koje je u to vrijeme bilo pod kontrolom srpskih jedinica i uputio poziv reis-l-ulemi Ceriću i kardinalu Puljiću za trojnim skupom. Reis-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić se nije odazvao i Pavlova misija je propala.Nakon tog neuspjelog sastanka je rekao: «Crkva je uz narod».Sa tim je direktno postao duhovni brat najokorjelijim srpskim zločincima i iako nije potezao kamu iza pojasa i topovski konopac više Sarajeva, blagoslivao je glavnog šefa Miloševića i izvršioce na terenu Radovana Karadžića i Ratka Mladića dok su oni u punom zanosu krčili put ka «Velikoj Srbiji». Kada je to presječeno i ova trojka došla na liste natraženijih zločinaca današnjice patrijarh Pavle je za Miloševića rekao da on nije hrišćanin jer komunisti to ne mogu biti a na kraju molitve za valjda zdravlje i dug život Karadžića i Mladića je uputio poruku:«Bolje je umrijeti nego naše duše ogriješiti» - očito namjenjenoj onim Srbima koji bi mogli doći u iskušenje da izdaju ova dva zločinca. Iako na stalnom udaru srpskog nacionalizma, blagoslevnog od samog vrha crkve, bošnjački narod nikad u svojoj historiji nije digao ruke na velikodostojnike i objekte SPC. Čak šta više učestvovao je u izgradnji mnogih crkvi, poput Sjeničana povratnika koji su sagradili svoju džamiju i kada su vidjeli da je stalo sa gradnjom lokalne crkve, priskočili svojim prilozimo u pomoć da se ovaj vjerski objekat završi samo koju godinu nakon protjerivanja sa svojih ognjišta, palenje njihovih kuća i džamija... uz blagoslov dobojskih pravoslavnih svećenika.Ali patrijarh Pavle i dalje je ostao u zaštiti svojih podanika krvavih ruku, ne mireći se činjenicom da je njegova crkva bila odlučujuće pogonsko duhovno gorivo za strahovitu provalu srpskog nacionalizma. Čak šta više, manirom vječitog rasiste i diskriminatora izjavljuje:“Naša sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmeđu između različitih svjetova. Stoga je srpski narod božanski narod...» - potpomažući tezu da su Srbi kao \'nebeski narod\', Bogom odabran da dominiraju na čitavom prostoru Balkana.Uskršnji poziv 2004 godine Patrijarha Pavla srpskom narodu da se izmire sa svima koji ih mrze, a njih je mnogo kako sam kaže, je kruna srpskog potvaranja i obmane. Patrijarha Pavla više nema i proteće još dosta savske i dunavske vode Beogradom da iskušenici SPC konačno spoznaju da niko nema ekskluzivitet birati čijoj djeci je Bog bliži i nakon toga otvoreno zatraže oprost od komšija za sve zločine koje su Srbi učinili nad njima».