Piše:Nihad Krupić
Nema vece dileme u Bosnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Sta smo mi prvo: Bosanci, Bosnjaci ili muslimani. Zbunjenost onih manje upucenih u ovu problematiku dostize nivo histerije u kojoj pokusavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta. U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slazu a to je da su Bosnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednom slazu.Ostalo ce doci na svoje ili ih nece biti, a onda dzaba i pripadnost Evropi, kada znamo da su i Azari pripadali Evropi a sada ih vise nema. Od Ilira do Bosnjaka
Stoljecima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno prenosenje sa generacije na generaciju, Bosnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji zive istocno i zapadno od njega. Ono sto se uspjelo sacuvati tako dug period od nasih davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Veliko srpski i hrvatski nacionalni lideri su nam dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijece Hrvatskog naroda. Ne tako pogrdno na prvi pogled. Cak bi se reklo i tepanjem su nas oslovljavali. Ipak uz to zdusno tamanili. Cudo da smo ikako prezivjeli deset srpskih genocida i hrvatsku hinjsku bratsku stegu oko naseg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne Neretve dok se u nju rusio mostarski most.
Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo? Jedno je sigurno, ne komsijama.
Da njima pripadamo, zasto bi nas skracivali za glave svakih tridesetak godina. Braca se ne ubijaju tako cesto. Bosnjaci pripadaju ponajvise sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bosnjacka historija je historija njegove jedine domovine. Bosna se po Bosnjacima poznavala a Bosnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci je ni kada nisu imali mnogo sanse da prezive. I tako stoljecima do danasnjih dana. Napravimo u ovom momentu silna Bosnjacka i Bosnina stoljeca kratkim i dostupnim za one koji tragaju za odgovorima ko su i sta su.
Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali podrucje Bosne je poceo vec tokom broncanog doba ( prije VII stoljeca p.n.e.). U zeljeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. vec je izvrseno drustveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najaca ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, podrucje danasnjeg Galsinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istocnu Bosnu, dolina Drine.
Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze ciji identitet je umnogome zadrzao stare obicaje i obogatio se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Juzni Slaveni sa sobom. Vec u tom periodu pocinje da zazivljava Bosna kao drzava sa svojim drustvenim stalezima. U XI stoljecu se konacno vecina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati ban Bosne, Boric, je teritorijalno zaokruzio Bosansku drzavu. To je ujedno i pocetak nacionalnog imena Bosnjani koji su po vjeri bili bogumili.
U periodu od XI do XV stoljeca su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi, sve do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije da Bosnu pokatolici po svaku cijenu. Medutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam.
Pocetak turske vladavine nad Bosnom je donio i konacno nacionalno ime Bosnjaci koji su bili Bosnjaci katolici-krscani, Bosnjaci muslimani i Bosnjaci pravoslavci-riscani.
Bosnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i Husein Kapetana Gradascevica u Carigradskoj tamnici noc prije nego su Turci presudili cuvenom Bosnjackom kapetanu.
Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane. Jesam Begler Beze, jer ste zulum cinili po Bosni ; odgovara Husein kapetan.
A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane.
Nemam nista ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, Begler Beze.
Sta bosnjacku, i u Bosni, nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.
Ima Bosne Begler Beze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.
Tragedija Bosne i njenog Bosnjackog muslimanskog naroda u pravom smislu pocinje prvim modernim popisom 1862 god. kada Hrvatska salje u Bosnu Klementa Bozica a Srbija Teofila Petranovica sa namjerom da Bosnjacke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, sto im je i uspjelo. Sa ovim cinom nije samo izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli izmedu dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima. Stvaranjem prve, druge i trece Jugoslavije se daje smisljeno Bosnjacima naziv muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu obicnu vjersku skupinu. Uz sve to, narocito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bosnjake sa nazivom Turcin, sto je donekle pokusao da opovrgne Prof. Esad Cimic svojom doktorskom disertacijom na beogradskom univerzitetu 1968 cija teza se zasnivala na naucnim dokazima da su bas Srbi (pogotovo oni oko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih naroda genetski najslicniji Turcima.
Na srecu i poslije svih bosnjackih katastrofa, jos jednom je dokazano da nacionalno ime umire samo ako taj narod nestane. Iako u najvecem iskusenju u svojoj historiji skuplja se bosnjacka inteligencija i na Prvom Bosnjackom Saboru 1992 godine u Sarajevu pod presjedavanjem velikog Bosnjaka Alije Isakovica, vracaju stoljetni naziv Bosnjaci.
Sa ovim je konacno zavrsen trnovit put jednog nacionalnog imena koji je uvijek zivio unutar nas, otkinut nasilno u proslom stoljecu i na cudesan nacin vracen opet nama.
Dakle, mi smo Bosnjaci, srce i dusa zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci i Hercegovci, stoljetni cuvari nase jedine domovine Bosne i Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni Bosne, da nije Bosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god u nju dode prvo hoce da bude amerikanac a tek onda ono sto je bio prije.
U Bosnu stoljecima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj od prije a radio na tome da mi Bosnjaci budemo nista.
Nihad KRUPIC
Njegove slike govore nam ono što nismo nigdje zapisivali i pročitali.Ono što stare,sijede Majdanske glave popamtiše on skicira i na papir prenese,oživi neka stara vremena i Stari Majdan najedanput "zaživi" u jednoj novoj dimenziji i starim vremenima.Jedan od najboljih i najljepših dokaza toga je slika koju vidjeh nedavno.Nisam znao o čeme je riječ.Slično mojoj čaršiji al' moja čaršija nema sahat-kulu.Znam da nema al' i mislio sam da nikad nije ni imala.Jeste,imala je moja čaršija sahat-kulu,lijepo je Edo prikazao i nacrtao sjećanje starijih Majdanaca,onih koji se tog' objekta sjećaju.Ljepota.
