TEST ZA DZENNET?

U zadnjem ratu srusena Utriska Dzamija na Zalihovcu (Stari Majdan)




Ne mogu opisati radost kad mi je Medo poslao sliku na kojoj se vidi utriska dzamija.Bar na toj slici je nekako sve komplet.
Dzamija koje sada nema i komsija Smajo,rahmetli.

Da li je to bila radost???


Kad sam medju pristiglim mailovima procitao Zalihovacka Dzamija najprije sam se najezio od pomisli da cu najzad 15 god nakon njenog rusenja vidjeti Utrisku dzamiju.Kliknem,otvorim mail i...slika.
Najezih se ponovo.
Prepoznadoh i rahmetli Smaju,mog komsiju i najboljeg privatnika medju gradjevincima svih vremena.Kod njega je moglo kako si htjeo,satnica je tolika a pare il' hoces svako sahat vremena,svaki dan,svake hefte il' svaki mjesec,do tebe je.Volio bih vidjeti il' cuti nekog' ko je radio kod Smaje a bio zedan il' gladan.O tome je moj rahmetli komsija vodio itekako brigu.
Nek je rahmet njegovoj dusi.
Nakon sto ugledah sliku zovnuh sina"Hod' Elmedinu pogledaj nesto pa da vidim zanas li gdje je ovo slikano?"On k'o iz topa: "Jel' to srusena dzamija na Zalhovcu?Prepozno sam po banderi."
I supruga po prvi put vidje staru srusenu ljepoticu i zapuca u kuhinju spremati iftar a ja Elmedin i Azra ostadosmo jos neko vrijeme gledajuci u sliku na ekranu ovog cuda od tehnike zvanog kompjuter i internet.Bil Gejts - halal ti pita.
Neopisivo mi drago sto sad imam sliku dzamije.Drago mi sto mogu da je pokazem i drugima.
Mogao je to i Medo uraditi,dabome,al' eto i njemu se ucinilo da joj je mozda bolje na Zalihovcu pa makar i ovom elektronskom.
Neka je,nek stoji dok se ako Bog da ne ispravi ona prava dzamija i munara na pravom mjestu,tj.pravom Zal'hovcu.
Vec smo pricali o tome treba li nam,ne treba li itd.Ja velim treba jer bez nje smo moralni gubitnici.To je moje misljenje a hvala Dragom Allahu i ma ih jos sto tako misle.Nekoliko nasih Majdanaca mi se privatno javilo i podrzavaju ideju ponovne izgradnje ove dzamije.Vidim i po anketi da nas je dvadesetak koji smo ZA .Kad nas bude 40 hajd' da se opet "sastanemo" al' poimenicno pa da se pocne sa ralizacijom ideje pa da nam se ideja pocne pretakati u projekat pa u izgradnju objekta,insa'Allah.
Da mi je docekati da se opet,onakva kakva i bijase svojevremeno opet razsepuri na mjestu gdje je nekad bila.Ista onakva sa sirinom i duzinom i visinom i munarom istom onakvom,samo zidovi ne moraju biti od metra.
Dragi moji Majdanci,komsije,jarani,znani i ne znani.Volio bih da mi se javite sa svojim komentarima a iskreno se nadam da cete me podrzati pa da se klupko najzad pocne odmotavati u nasu korist i korist pozitivnog u Majdanu uopste.Treba li govoriti o koristima islama i objekta podignutog u ime Allaha dz.s.?!
Nije islam slucajno poceo na istoku,niknuo u narodu u kojem je niknuo,u vrijeme koje jeste,medju ljudima koji tad bijahu i ne desi se poslanstvo bilo kome nego Odabranom i bas tad.Zasto?Pa valjda zato sto je sve to trebalo i moralo da se izdesava i izpoklapa,da sve bude "zrelo" pa da se pocne sa objavom.Sta je dalje slijedilo znamo iz predaja.Znamo kroz kakve muke su prolazili Muhammed s.a.v.s i njegovi ashabi da bismo mi danas imali ovo sto imamo.
Sta ako je Utriska dzamija nas test za dzennet???
Sta ako nas nekad bude pitao, a ako ikad iko On,Allah dz.s hoce garant.

Komsija rahm. Besic Smail - Smajo i Dzamija na Zalihovcu (Stari Majdan)

Nemojte da nam se cini skupo,bezpotrebno,nepotrebno.Nemojmo da nam Majdan bude mjesto kojem je proslost vaznija od buducnosti.Svi volimo reci i pohvaliti se Boga mi kako je u Starom Majdanu nekad bilo desetak dzamija.Da je Bog dao pa da su i danas sve ispravne.Sta znas mozda su sve one bile nekome test za dzennet.

Ne smijemo sebi dozvoliti da nas "haka" ono "hakalo" zvano sejtan pa da nam jos ne daj Boze unese pometnju i kakve ne suglasice.Nek' shvati kako god ko hoce al' nama treba samo da se u jedinimo oko jedne stvari a to je Dragi Allah,ako smo tu jaki onda smo vec ujedinjeni oko ideje,projekta i gradnje dzamije.Ja mislim da novac ne smije biti problem.Ne dozvolimo.
Vjerovatno vec znate da u Ljubljani ovih dana tece akcija sakupljanja novca za otkup zemljista koje kosta 4,5 ooo ooo € (cetiri i po milona eura).Ideja izgradnje dzamije starija od mene i tek sad se docekalo da nam ponude zemljiste na prodaju.I eto,vele:"Ako ne budu pare za dva mjeseca nema ni zemljista".
Ako se van Bosne mozemo i smijemo usuditi na ovoliki korak,a o parama za gradnju Islamskog Kulturnog Centra da i ne govorim,zasto onda nebismo mi Majdanci mogli da realiziramo Utrisku dzamiju?!
U nadi da cete se svi sloziti samnom evo dva dana prije 17-og dana ovog mubarek mjeseca/ramazana/tj.bitke na Bedru,i u nadi da cemo shvatiti da i nas ocekuje,necu reci bitka na Bedru nego test za Dzennet i u nadi da cemo najzad podrzati smi sebe izgradnjom dzamije u Utrisu ja molim Dragog Allaha da nas sviju cuva i da nam dadne snage i volje da izgradimo ono sto nam srusise cetnici u zadnjem ratu.Dragi Boze pomozi nam da izgradimo kucu u kojoj ce se Tvoje ime velicati.Amin.



Nadam se da mi se komsija Medo nece ljutiti sto vam evo pokazah njegov mail kojeg upravo danas dobih.

Selam
Samo da se javim i da se zahvalim sto si (u dijaprojekciju) stavio sliku mog babe rahmetli [alahu rahmetile].Znam da je sve nekad nesto bez veze.Zivjeli smo na tom Zalihovcu sav svoj zivot i proveli najvise vremena bas tu pored Djamije a da bas nismo ni bili svjesni njenog postojanja i velicine do sad kad je eto tesko i sliku naci.Mi smo ipak ti koji se trudimo da sve ne bude zaboravljeno a ti si jedan od prvih koji se najvise trudi da sve to ne bude zaboravljeno i izbrisano.Hvala ti jos jednom od sveg srca . Ja sam malo podaleko od sveg i davno sam otisao ali me srce uvijek zaboli kad se sjetim sta je bilo u Majdanu . Ti znas dobro da smo mi uvijek otvoren i veseli da smo koji cudom bili drugaciji mozda nas ne bi ni bilo .Hvala dragom Allahu pa smo svi zivi izdravi iako nismo na Zalihovcu.Nemoze se sve imati i to ti je tako u zivotu. Ja imam dosta svoje familije oko mene i oni koji nisu blizu stalno se javljamo jedni drugima.

LJUBLJANA

PROJEKAT ZA IZGRADNJU DZAMIJE U LJUBLJANI

izvor:www.bosnjaci.net



Poštovane džematlije,
braćo i sestre,
dragi prijatelji!


Molim Uzvišenog Allaha da vas ovo pismo zatekne u dobrom zdravlju i raspoloženju. Želim se zahvaliti svima koji su na bilo koji način pomogli projekte IZ-e u Sloveniji u protekle dvije godine. Naporno smo radili i postigli značajne uspjehe u razvoju IZ-e u Sloveniji. Više puta smo vas obavještavali o projektima koje smo realizirali. IZ-a je u protekle dvije godine osnažena u materijalnom, kadrovskom, programskom i organizacijskom smislu. Naravno, potrebno je i dalje naporno raditi kako bi se IZ-a kontinuirano razvijala. U protekle dvije godine svi smo zajedno naučili da se najlakše realiziraju oni projekti koji su realni i izvodivi.

Skica lokacije za dzamiju u Ljubljani

U toku 39 godina čekanja na izgradnju džamije u Ljubljani promijenjeno je više lokacija. IZ-a u Sloveniji je 1969., pokrenula ideju za izgradnju džamije u Ljubljani. Tako je 1971. godine, razgovarano o lokaciji na Dečkovi ulici, 1973. bila je aktualna lokacija na Tomačevi cesti u Stožicama. Urabnistički zavod je 1976., usvojio prijedlog lokacije na Pokopališki ulici i Šmartinski cesti, a 1979., na Žalama između Žalske ulice i Savske ceste. Nasuprot Plečnikovih Žala bila je aktualna lokacija 1987., a 2001., lokacija između Malog grabna i Ceste dveh cesarjev. Konačno, 2006. godine, ponuđena je lokacija za Bežigradom između Parmove i Kurilniške ulice. Podsjećam vas da je 1981. godine, bio raspisan, arhitektonski natječaj za izgradnju džamije u Ljubljani. Bilo je predviđeno da ukupna površina džamije sa pratećim prostorijama bude 760 m2. Danas je situacija potpuno drugačija. Nama je potreban daleko veći prostor sa pratećim sadržajima.

Nakon pobjede na lokalnim izborima u Ljubljani gradonačelnik gospodin Zoran Janković izrazio je stav da je lokacija koja se nalazi između Parmove i Kurilniške ulice u Ljubljani primjerenija za džamiju i da će se lakše riješiti to pitanje nego na lokaciji Cesta dveh cesarjev. Odluke o džamiji donosi Općinsko vijeće Ljubljana na prijedlog gradonačelnika. U protekle dvije godine održali smo više od stotinu različitih sastanaka vezanih za pitanje IKC u Ljubljani. Nismo vodili posebnu akciju za sakupljanje novca za džamiju, jer su činjenice bile očigledne, da smo svi spremni podržati one projekte koji su realni, a ne magloviti. Račun za izgradnju džamije u Ljubljani otvoren je 1998. godine. Sredstva su namjenska za džamiju. Kada je u aprilu 2005. godine, došlo do promjene u rukovodstvu IZ-e u Sloveniji na računu je bilo 124.477,00 EUR. U periodu od maja 2005. do konca maja 2006. godine, kada je predsjednik Mešihata bio g. Ibrahim Malanović na računu je bilo 188.473,00 EUR. Od juna 2006. do konca jula 2008. godine, na računu je bilo 219.506,00 EUR. To su sredstva za džamiju i ne koriste se za druge projekte IZ-e. Usporedbe radi, Ured muftije ljubljanskog je u periodu od augusta 2006. godine, do augusta 2007. godine, realizirao projekat kupovine vakufske kuće i zemlje 2.134 m2 u vrijednosti 362.000,00 EUR, bez administrativnih i drugih troškova. Naravno, to sada vrijedi znatno više. U tome su nam u dobroj mjeri pomogli naši prijatelji iz BiH, kao i biznismeni i ljudi velikog srca iz Slovenije. Ovdje naravno treba spomenuti i najveći projekat u historiji IZ-e u Sloveniji, kupovinu vakufske kuće sa pratećim sadržajima u Ljubljani na adresi Cesta Andreja Bitenca u naselju Pržan u Ljubljani. Svi ovi projekti realiziraju se dobrovoljnim prilozima. I drugi značajniji projekti realizirani su u medžlisima u Sloveniji. Trenutno se privodi kraju adaptacija mesdžida na Jesenicama, u Postojni i Velenju. Pri kraju je izgradnja objekta u Trbovlju. Džematlije u Kočevju također su odlično adaptirale zgradu mesdžida. Džematlije u Sežani su već dale kaparu za kupovinu prostora za mesdžid.

Naravno, strateški najvažniji projekat IZ-e u Sloveniji jeste IKC u Ljubljani. No, to nije i ne smije biti opravdanje da mi samo »kukamo« i ne realiziramo ono što možemo. Na primjer, objekat u Pržanu dugoročno može biti odličan dom za studente, škola, obdanište ili dom za starije osobe. Sve je ovisno od nas i od kreativnosti naših ideja. Dunjaluk nikada nije bio lahak. Na primjer, Nuh, a.s., se žali da je on pozivao svoj narod noću i danju, ali da im je to samo povećavalo nevjerovanje, te da su u uši stavljali prste i pokrivali se po glavi da ne čuju šta im on govori. „Gospodaru moj, ja sam narod svoj noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi.“ (Kur'an, LXXI, 5-7) Mi vjerujemo da će muslimani uz pomoć Uzvišenog Stvoritelja predanim radom doći do svog cilja izgradnje džamije u Ljubljani. U pismu o namjeri kojeg smo potpisali gosp. Zoran Janković i ja (30. maja 2007.) navedeno je da će cijena kvadratnog metra biti 402,00 EUR. Tu cijenu dao je službeni vještak za procjenu zemljišta g. Rajko Srednik. Općinsko vijeće Ljubljane je koncem juna 2008. godine, usvojilo dopunjeni osnutak odluke za područje uređenja zemljišta za džamiju. MOL je 18. jula 2008. godine, objavio prodaju 11.364 metara kvadratnih zemljišta za izgradnju džamije. Rok za podnošenje ponuda bio je 28. juli 2008. Mešihat je na sjednici 14.7.2008. godine, donio odluku da se IZ-a prijavi na javni poziv za kupovinu zemljišta. IZ-a je preko Advokatske kancelarije Miro Senica i advokati ponudila 4.568.329,00 eura, što znači jedan euro više od početne cijene. To je simbolički dano zbog toga što se u većini gradova u svijetu zemlja dodjeljuje za izgradnju vjerskih objekata za simboličnu cijenu. No, mi moramo platiti zemlju i nemamo drugog izbora. U ovu cijenu nije uračunat porez na promet. Naravno, nisu uračunati ni komunalni troškovi. IKC će se zbog cijene morati graditi postepeno. Naša je obaveza kupiti zemljište. Tek kada budemo imali zemljište bit će realno govoriti o gradnji IKC u Ljubljani. Veliki donatori za izgradnju džamije uložit će sredstva tek kada budu sigurni da mi imamo zemljište i dozvole za izgradnju IKC. Svjesni smo da će biti teško kupiti zemljište, no to nije nemoguće. Ukoliko nam je stalo da imamo džamiju u Ljubljani, a u to nema dileme, onda ćemo mi muslimani koji živimo u Sloveniji to uz pomoć Allaha, dž.š., moći i realizirati.

Postoji više načina da se svako pojedinačno uključi u ovaj projekat. Pojedinac može uvakufiti kvadrat zemlje po cijeni 402 eura. Svaka porodica u kojoj radi jedna osoba trebala bi uplatiti po 1000 (hiljadu) eura. Porodice u kojoj radi više osoba trebale bi uplatiti po 1500,00 (hiljadu i pet stotina) eura za džamiju. Osobe koje imaju svoj privatni biznis neka same procijene koliko su kadre uvakufiti za džamiju u Ljubljani. Sve osobe, firme i institucije koje budu donirale preko 20.000 eura za džamiju u Ljubljani njihova imena, odnosno nazivi, bit će uklesana na posebnu ploču kao zlatni donatori. Osobe koje uvakufe iznad 10.000 eura bit će upisane u posebnu knjigu vakifa utemeljitelja džamije, a ostali će biti upisani u knjigu običnih vakifa – donatora. Imami u Ljubljani se obavezuju hatma-dovom i hair dovom sjećati svih vakifa. Sada smo mi na potezu. Sredstva moramo sakupiti najkasnije do konca novembra 2008. Budimo vakifi, pomozimo izgradnju džamije u Ljubljani!

Od polovine jula do kraja augusta IZ-a, pojedinci i firme su donirale 110 hiljada eura. Mi smo dužni još 130.000,00 eura za kaparu koju smo uplatili od 10%. Ko god želi, ima novaca i veliko srce, ne robuje materiji, voli dobro i želi uložiti u hajr može uplatiti sredstva na račun:

Rijaset IZ-e u BiH,

Zelenih beretki 17,

sa naznakom za džamiju u Ljubljani na broj:

1602005500015065 otvoren pri Vakufskoj banci.

Ili izravno na račun IZ-e u Sloveniji,

Grablovičeva 14,

broj računa: 0201 2025 7347 076,

IBAN = SI56 0201 2025 7347 076,

SWIFT = LJBASI2X

Pozivom na broj namjenskog računa u BH Telekomu 090292018 donirate 3 KM za džamiju u Ljubljani.

„Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“ (Kur'an, IX, 18)

Mahsus selam,

Mr. Nedžad Grabus, muftija

U ISCEKIVANJU

U nekom davno proslom vaktu i zemanu bijase izvjesni covjek koji je imao neposlusnog sina.Sin je svome ocu zadavao velike brige i pocesto ga,svojim ruznim djelima stavljao na muke.Nakon silnog zlopacenja i trpljenja sinovljeve zlobe otac bi,pocesto,znao reci da njegov sin nikada covjek biti nece.Nakon sto je napravio jedan od velikih pasjaluka svome ocu,sin je odlucio da ode u svijet nebi li tamo negdje nasao glavi selameta.Iduci bjelosvjetskim putevima,naisao je na vojsku koja se bila utaborila te im se prikljuci zeljan zivotnih izazova.Godine su prolazile i proteklo mnogo vode.U medjuvremenu se mladic isticao svojom hrabroscu i vjestinom pa su mu ljudi davali sve vece i znacajnije polozaje da bi,na kraju,zavrsio sa najvecom pocasti koju je covjek u to vrijeme mogao da zasluzi-postao je veliki vezir.
Kada je na jednom od svojih putovanja prolazio pored rodnog sela sjeti se svojih korijena i starog oca te posla svoje emisare da mu ga dovedu.Kada je otac dosao pred svoga sina,sada velikog i mocnog vezira,sin ga upita:"Da li znas ko sam ja?"Otac odmahnu glavom i rece da ne zna,da je on daleko od njegova sjaja i raskosi,te da i ne treba da zna.Na razumljivo ocevo cudjenje,on rece da je njegov odbjegli sin te mu ukratko isprica sta se s njim desilo.
Dok je otac stajao pred velikim vezirom zapita ga osioni vladar:"Deder mi reci,da li ti je jasno da si pogrijesio kada si rekao da ja nikad necu biti neko i nesto,a evo me pred tobom,ja veliki vezir!?"
"Ja nikada nisam rekao da ti neces biti veliki vezir,nego da covjek nikada biti neces,a tu sam bio u pravu.Da si bio imalo covjek,ti bi dosao do moje kuce,a ne da ja,star i bolestan,tebi na noge dolazim."To rece i napusti sobu bivseg sina,velikog vezira.





Zasigurno,mnogo sta mudro i korisno nam govori ova narodna pripovjest.Osvrnemo li se na sustinu price i ono o ceme nam se pripovjeda lahko uocavamo da su glavne teme :moral,odgoj,poslusnost,organizovanost,zahvalnost,urednost...Sve ovo dakle fali velikom veziru a sve bi imao da je covjek.
Zato kao muslimani,upravo ovih dana, imamo pravo biti radosni i veseli dolaskom nam u goste nasaeg dragog "ucitelja".Ucitelja svega lijepog.Ucitelja kako postati i biti covjek.Pozelimo dakle dobrodoslicu sehri ramazanu.
Allah dz.s nam kroz islam,taj nepresusni izvor ljepote kojeg zasigurno ne mozemo popiti,od svoje blagodati dade i veliku posebnost uokvirenu u mjesec ramazan.
Ramazan je mjesec za kojega se u Kur'anu kaze:"O vjernici!Propisuje vam se post,kao sto je propisan i onima prije vas,da biste se grijeha klonili."
Propis obaveze posta dosao je godinu i po nakon naredbe o promjeni kible od Mesdzidul Aks'a prema Kabi u Mekki,desetog Sabana druge godine po hidzri.Boziji poslanik s.a.v.s. postio je devet ramazana prije svoje smrti.
Ove 1429 hidzretske godine,islamski ummet ima tu cast da se sa ramazanom sastane 1427-i put.
O ramazanu su napisane knjige a i meni je stalo do toga da svoju radost prema nastupajucem mjesecu iskazem na ovaj nacin te svoju radost podijelim sa mojim istomisljenicima i dragim ljudima.Post mjeseca ramazana je jedan od glavnih ruknova Islama.Podsjetimo se da je u ramazanu pocela objava Kur'ana casnog te da se u njemu nalazi i najodabranija noc u cijeloj godini.Vidi ljepote i Allahove milosti.Pocastio nas Svemoguci i dao da zivimo u Islamu.U svakoj godini nam dao jedan poseban mjesec,ramazan,a u tom mjesecu jednu,odabranu noc,lejletul-kader.Za nju nam Kur'an u trecem ajetu sure El-Kadr kaze:"Noc Kadr je bolja od hiljadu mjeseci"
To je period od 83 god,dakle citav ljudski zivot.Ibadetiti te noci je vrijednije nego sve vrijeme u ljudskom zivotu u kojem nema te noci.
16-og dana ramazana 2. godine po Hidžri desila se i "bitka na Bedru".Zasigurno jedna od najznacajnijih bitaka za ostanak i opstanak Islama i tadasnjih muslimana.
Ramazan je i mjesec davanja sedake i zekata te cinjenja opstekorisnih djela.
Sedaka se daje tokom cijele godine ali je najveci sevap uz ramazan.
Zekat se daje jednom godisnje,a posto je uz ramazan nagrada za dobra djela visestruko veca,stoga oni koji su duzni davati zekat trebalo bi da to cine u ovom mjesecu.
Poslanik Muhammed s.a.v.s opisujuci odlike ramazana je rekao da je

prva trecina - RAHMET-Allahova milost

druga trecina - MAGFIRET- Allahov oprost, a

zadnja trecina - Oslobadjanje Njegovih robova od Dzehennemske vatre.

Kad je rijec o postu,svaki put kad se spomene ramazan,teravija,sehur,iftar i kandilji sjetim se kada smo 1999 godine u Majdanu iscekivali aksam,kandilje i iftar.U kuci,izmedjuostalog zamirisali cevapi sto ih napravise moja majka i supruga.Ja se trudio da objasnim tada svom cetverogodisnjem sinu Elmedinu sta se ustvari ceka te zbog cega je bitan aksam i kandilji.Docekasmo i pojedosmo i cevape.Slijedece godine u iscekivanju dolaska ramazana opet ja pricam Elmedinu o ramazanu.Kako,zasto itd.Kad sam mu spomeno da se tad posti i da se dosta cesto gleda u munaru i kandilje i osluskuje se kad ce aksamski ezan,on me prekinu i veli:"Jelde babo to je ono kad se jedu cevapi?!"Ja prasnuh u smijeh a njemu nista ne bi jasno.Od tada pa evo i ove godine "u iscekivanju" i vremenu kad dosta toga shvata i razumije i,kad mu je trinaest godina,voli se nasaliti pricom o ramazanskim cevapima.


S obzirom na velicinu i vaznost ovog mjeseca,te Allahovu milost i posebnost u njemu prema Svome ummetu,ja molim Svevisnjeg da nam se svima smiluje i dadne snage i zdrvlja da ga u ibadetu provedemo i ispostimo te docekamo jos mnogo ramazana i bajrama.
Amin.

MISLIM DANAS

Cedomir Jovanovic je prije mjesec dana na TV Hayat govorio
o Beogradu kao konacnoj destinaciji najveceg balkanskog olosa..
Od ratnih profitera do krvnika ratista Slovenije, Hrvatske, BiH i Kosova.
Izmedju ostalog je rekao:
“Blago se Vama u Hrvatskoj Bosni I na Kosovu jer ste ih se rijesili zauvijek,ali tesko nama u Beogradu.
Mi zivimo sa njima svaki dan. Nasa djeca rastu u nacionalizmu koji ovakvi I dalje podgrijavaju.”

I zaista je istina da se najlakse kriti u BG.
Cak sta vise graditi I novi identitet u njemu.
Ovaj grad je vise od deceniju najvece stjeciste ruralnih kompleksasa krvolocne proslosti ikada zabiljezen u istoriji jednog podrucja kao sto je nase
I ponekad se pitam da li ce ikada biti u stanju vratiti stari sjaj.
Ako iz njega odu i Cedomir Jovanovic I Natasa Kondic I Sonja Biserko I mnogi drugi slicne demokratske orijentacije, tesko mu.
Ona djeca sto im roditelji stavljaju subare I kokarde na glavu ovih dana na beogradskim ulicama ce narasti,
I u kombinaciji nacionalizma, sovinizma I mita postaviti javno mjenje u kojem istina nikad nece imati sanse.

Naravno, nama koji smo zrtve politike Karadzica I Milosevica poslije ovog hapsenja dodje neka vrsta satisfakcije
kao I vjere da je ipak Pravda dostizna za svakoga.
Ali euforije nema. Valjda iscrpljeni od svega.
Od patnje I tereta novog zivota.
Izumiremo iznutra ne svjesni naseg postojanja.
Hvatajuci sebe u ponasanju stranom nasoj prirodi.
Srebrenica je sinonim svog naseg bola.
Ne samo bosnjackog nego internacionalnog uopste.
Bola svih ljudi zdrave pameti, sirokog srca I cistih ruku.

Beograd je mozda I uzdah za nekim davnim snom, najbolje destinacije na svijetu.
I onda kada se svo oruzje pokupilo oko Sarajeva, taj Beograd je postao
surogat potezanja konopca iza teske cijevi. Uperene na nase avlije u nizini.
Ruke onih sto su povlacili okidac danas kupuju vruci srbijanski, beogradski hljeb, rukuju se I dalje sa nevinim.
Blizu mjesta zlocina kojeg su ucinili. I dalje u glavama puni kosmara.
I sutra ce biti jos novih Dr. Dabica. Koji ce uveseljavati medije.
Bogatiti scenariste I rezisere buducih filmova.
I na kraju zatupljivati obican narod sa parolom
KOD NAS JE SVE MOGUCE.
JER MI SMO METROPOLA ZABLUDE DA JE ZLO BOLJE OD DOBRA.
Ipak dobro izgleda nije isplatno I ne pamti se duze od zla.
Tako je barem danas I u Beogradu I Holivodu.


Mozda I iz tog razloga se tesko vratiti u stvarnost.
I upoznati sebe do kraja. Narocito nama koji smo protjerani daleko od domovine.
Ondje gdje ne pripadas I gdje na kraju nestaje zadnji korijen stable iz kojeg poticemo.
A nevin I dalje bez mrznje.
Koliko god bjezali od nihilizma . On se namece kao izraz nemoci.
Mozda je lijek upravo druziti se sa dobrima I graditi zivot uz lijepe uspomename iz proslosti.
Ako je to iako moguce.

Mi I jesmo zivjeli sa I kraj ovakvih kao sto je Karadzic.
Oni su ispocetka bili mali, pored nas velikih.
Onda postali orkani zla, pored nas pometenih.
Pa poslije toga kradljivci nasih sudbina,
Pa sumski duhovi, vracovi..i na kraju obicni pacovi

Tesko onima koji od njih stvore mit.

Sa postovanjem

Nihad Krupic,
Autor
Bosanska Dubica, BiH
Vancouver, Canada

ZAVJESA JE SPUSTENA

Nakon završnog čina iz Haga

ZAVJESA JE SPUŠTENA


“Bošnjaci moraju ipak danas biti zadovoljni da još uvijek žive, misle, pišu i po običaju, nadaju se boljim vremenima. Prošlost im više niko ne može izbrisati, ali ona ne smije postati teret. Ulog njihove budućnosti nikad nije ni bio u pravdi koju im je neko drugi servirao nego u riješenosti da opstanu na svom komadu zemlje do kraja. Bošnjaci i drugi istinski BiH patrioti su poslije Haga jedini moralni pobijednici zadnjeg krvavog raspleta na Balkanu. Pravda tamo nije do kraja pobijedila, ali šta je ovaj pojam prema spoznaji da nisi ubijao , silovao, rušio i raseljavao.Da je kojim slučajem drugačije i da su Bošnjaci sve to radili i oslobođeni tužbe za genocide, poput Srba i Crnogoraca na nedavnom procesu, bio bih ubjeđen da su na putu nestanka, jer Bošnjaci sa zločinom ne bi mogli normalno živjeti, a vrijeme će pokazati da neće moći ni oni koji su ga činili nad njima, sve dok ga se ne oslobode u svim porama svog tijela.”

Pise: Nihad Krupic

Dok sam sjedio u polutami moje sobe, u prvim satima 26. februara 2007, i slušao čitanje presude iz Haga, pred očima su mi bili mnoštva lica i događaja još od dana kada je Slobodan Milošević održao govor na Bezistanu sve do danas. Osjećao sam se kao na sceni pozorišta, daskama što život znače, kako bi u umjetničkom zanosu rekli glumci, uzdignut i odvojen od publike, vazduhom,oporim i teškim, dok je ona u znoju svog tijela gledala sve činove krvave balkanske predstave. Od laganog uvoda gdje Kosovka djevojka poji preživjele Srbe nakon izgubljenog boja od Osmanlija. I onda preko svih slovenskih, ličkih , slavonskih, bosanskih, hercegovačkih i nazad kosovskih, pepelom i dimom zamagljenih brda i dolina do momenta kada se sve umirilo, dželati posjedali pored žrtve, umirili se na sceni i usmjerili pogled u publiku da ona napokon kaže je li predstava bila autentična i koliko blizu njihovog srca i već umornih očiju. I ovo nije prvi put. Svijet se često bavio balkanskim pozorištem u zadnjih 150 godina. Skoro da je zatvorenih očiju mogao po mirisu prepoznati ko je zločinac a ko žrtva. Ta scena je za njih ponovo postala mora koje se nisu mogli osloboditi. Možda i iz tog razloga je došlo vrijeme da se zavjesa spusti, glumci odu svojim kućama a publiku baci krvljom uprskana odijela, znojne okovratnike i dolaskom kući svojoj djeci kažu:
“Mi tu nismo mogli ništa učiniti. Radi se o plemenima koji i kada se smiju i kada plaču, vade oružje i pucaju u zrak, sve do momenta dok im ono ne padne niže i počnu pucati jedne u druge da veselje ili tugu učine još snažnijim”.

Sa vremena na vrijeme moje misli je prekidao glas predsjednice suda Rosalyn Higgins, dok se ona gubila u čitanju rečenica koje su izbijale jednu drugu, ubijajuči žrtvu još jednom. Nešto poput dijela romana „Srebrenica“ autora Isnama Taljića, gdje na polju punom beživotnih bošnjačkih tijela, četnici sjede, piju, pjevaju i svakih pola sata ustaju da kolju one koje su ubijeni metkom i da ispucaju u one koji su več zaklani. Taj process stoljeća, kako su ga mnogi nazvali, u meni je izazvao, mješavinu tuge, ogorčenja, razočarenja i na kraju prestanak petnaestogodišnje napetosti i iščekivanja da je svijet ipak zasnovan na humanizmu i pravednim normama. U momentu kada sam čuo da je Srbija oslobođena direktnog učešča u genocide, duboko sam uzdahnuo, ustao, pogledao u kompjuter i osjetio neko olakšanje iznutra. Začudo, nisam bio tužan. Kao da su sve moje tjeskobe, nemir, teški snovi, zablude, prešle nekom drugom, ovog puta preko Drine. Zauvijek. Za njihovu domaću scenu, uz želju da uživaju u tom novom pozorištu u svojoj rođenoj kući, dvorištu i ataru. Nisam dočekao kraj čitanja presude jer sve ostalo nije bilo više važno. Mi Bošnjaci smo čekajući ovu presudu više od 13 godina bili na rubu pameti i u opasnosti da izvadimo oči jedni drugima. Srećom, i ovo se završi. Naravno, ne možemo biti zadovoljni ovakvim dijelenjem “pravde”, ali nikako se ne možemo ni pomiriti da smo potpuni gubitnici.

Ne, mi nismo nikako izgubili. Mi smo samo sišli sa scene. Ovaj put, začudo, međusobno zagrljeni uz spoznaju da nema perfektne pravde ali ni milosti koji i svijet i krvnik može barem na momenat pokazati. Manimo sve moguće pravne i druge postulate, oni su uvijek pod uticajem ljudskog faktora koja ih piše, postavlja i sklanja od očiju javnosti ako treba. Papir trpi sve. Evropa i svijet nas ne može mrziti. Oni nas i ne poznaju. Za mržnju treba više od toga. Jeste, mi smo za njih bili dugi teret i sada nakon presude oni su napokon odahnuli, a i mi trebamo sa njima, jer barem na momenat smo stekli spoznaju da su Bošnjaci oduvijek bili oni bolji, i da je ovaj proces ipak dokazao da su ostali i dalje u opredjelenju da je taj njihov dubok humani poriv ka životu sa drugima oduvijek vrijeđao fašiste, nacionaliste i najgori ljudski soj što postoji. Iz toga razloga iz sudnice su mogli izaći nikad jedinstveniji i ponosniji što pripadaju ovom narodu i Zlatko Lagumdžija, i Haris Silajdžić, i Reis-ulema Mustafa ef. Cerić, i Sulejman Tihić, i Sakib Softić…Uzdignute glave. Opet. Po ko zna koji put.

Nakon te večeri do danas sam čitao mnoge izjave, osvrte, slušao vijesti, gledao direktni TV duel Zlatka Lagumdžije sa predsjednikom Srpske Radikalne Stranke (kako joj demokratski tepaju) Tomislavom Nikolićem i do kraja shvatio da smo dobili višestruko ovaj process.
Zašto i kako nabrojaću redom:
1. Više nikad se niko neće usuditi iz zvaničnog Beograda i Zagreba da pošalje svoje vojne i druge formacije u BiH.
2. Otvoren je autoput sa najmanje osam traka ka konačnom ukidanju dejtonskog Ustava i svih institucija koje je on stvorio
3. Presuđeno je da je genocid u Srebrenici počinjen uz organizovanje, podsticaj i učešče vojnih, policijskih i civilnih formacija pod direktnim nadzorom RS, što vodi neumitnom ukidanju ove zločinačke i genocidne tvorevine
4.Zvanični Beograd i Zagreb za sva vremena prestaju biti saveznik i pomagač bosanskim Srbima i Hrvatima u njihovim nastojanjima da odcijepe dio BiH i pripoje je istočno i zapadno.
5. Skupština Srbije je u procesu donošenja deklaracije gdje se osuđuje genocid u Srebernici, što znaci da priznaje genocid, kao i ovom deklaracijom prepoznaje onog koji to učinio, a to je RS

6. Napokon srebreničke i druge majke, te silovane djevojke i žene mogu zatvoriti dio historije gdje su očekivali da neko u ime čovječanstva presudi institucijama koje su vodile genocid i oslone se na individualne tužbe koje su još jedino preostale.
7. Bošnjačka i ostala patriotska BiH scena je barem na momenat zaboravila na svoje razlike i postala jednistvena , što je odličan uvod u predstojeću borbu za novi ustav i dostojanstveniji život svih građana BiH.
8. Bošnjačka dijaspora je do kraja bila jednistvena, politički i financijski, glede podrške ovom procesu, i napokon može odahnuti i početi se baviti nekim drugim stvarima kao što je trasiranje lakšeg BiH puta do svih ekonomski svjetskih institucija.
9. Bošnjačka dijaspora je dobila i spoznaju da se ne isplati nimalo u nihilističkom zanosu glumiti žrtvu i svo svoje djelovanje mora pojačati snagom jedinog moralnog pobijednika svih bivših ratova na krvavom Balkanu.
10. I na kraju smo dobili istinu da su najviše svjetske institucije ravnodušnim gledanjem genocida u BiH, postale njegov saučesnik, osnovale ovaj sud i samim tim onemogućile da uz Srbiju i same sebe osude.

Dakle, mi se možemo i dalje međusobno glođati i gađati ružnim riječima i sumnjama kako je naše rukovodstvo izdajničko ili saučesničko u ovom procesu, i kako bi Francis Boyle, autor tužbe, bio u stanju da je i dokaže. Nema tog advokatskog tima i lobiranja koji bi ovakvom svijetu u kojem živimo zadovoljio pravdu do kraja. Nije bio tamo sam Dr Sakib Softić. Sa njim su sjedili najveći pravni autoriteti, profesori, doktori sa evropskih i američkih sveučilišta gdje se donose pravne norme, ali nisu mogli pomoći. Pogrešno je reći da je ovo i kršćanska zavjera protiv muslimana, kada smo imali i sudije muslimane koji su bili rame uz rame u svojim odlukama sa sudijama kršćanima. Međunarodno pravo je oduvijek bilo politički motivisano i nema suda na svijetu koji je potpuno samostalan u svom radu.
Nas niko ne može ubijediti da i dalje NE koristimo termin genocid za ono što se desilo nad Bošnjacima i agresija za ono što se desilo nad Bosnom i Hercegovinom od 1992 do 1995.

Autor "Kod topa"- Bos.Dubica

Ja vjerujem u Boga i Njegovo određenje, i da ništa nije bez razloga. Sve ovo se mora pretvoriti u našu višestruku korist i donijeti vjetar koji će napokon odnijeti zadah smrti sa srebreničkih, prijedorskih, sarajevskih, fočanskih i drugi BiH polja. Bili smo već na izmaku snage i skoro da nas ne uguši znoj sopstvenih tijela u stresu očekivanja pravde koja nikad nije došla i pomisli da moramo i dalje gledati lešinare koji slobodno igraju kolo nad kostima naših žrtava.Sigurno je jedno. Takvo kolo je zauvijek otišlo is svih dijelova bivše Yu gdje se dogodio “ugroženi” narod. Srbija se može sva vidjeti sa Kalamegdana. Crna Gora može da bude i te kako zadovoljna. Uspijela je da izmakne osudi koja kaže Srbija nije spriječila genocid, najviše zahvaljujuči Bošnjačkim glasovima prilikom referenduma, Tu uslugu koju su joj Bošnjaci učinili i ne znajući šta rade im mora što prije vratiti donošenjem zakona gdje se oni proglašavaju konstituvnim narodom. Dakle nije bila tačna teza jednog meni poznatog Njujorčanina koji je u ushićenju izjavio da ko ne glasa za samostalnu CG , glasa za veliku Srbiju, nego je upravo bila istinu da je bošnjački glas za nezavisnu Crnu Goru bio glas za njeno oslobađanje od bilo kakve osude za agresiju i genocid koji su učinile njene četničke postrojebe u BiH.

Napokon, u moju i u druge Bošnjačke kuće treba da uđe mir. Mi se još uvijek imamo čemu nadati. Ostali smo živi. I dalje ne damo ni uspomene, ni zavičaj, ni komšiluk, ni vjeru, ni tradiciju, ni civilizaciju, ni jezik,a ni prijatelje. Jer samo tako smo mi u pravom smislu MI. Oni koji drugačije misle nisu ni važni. Široko im polje. Što dalje, to bolje.